Ne postoji na ovom bijelom svijetu ništa bolje i ljepše od rođenja djeteta. Još, kad se uzme u obzir činjenica da je to dijete postalo još jedan, tako prijeko potreban stanovnik ovog napaćenog grada Petrinje i da njegovi roditelji ove obale Petrinjčice i Kupe i sve one ljepote koje Petrinja kakva jest da jest, nudi – neće sve to zamijeniti nekim dalekim zemljama, daleko od kuće.
Rafael je dijete majke Danijele i oca Lovre Jančeka. No, zanimljivo je ono staro pitanje u narodu – jel istina da kad ljudi dobiju unuke, na neki način pozitivno “polude” i postanu djetinjasti i vrlo privrženi tom djetetu?
Baka ovog dečkića je Natalija Antić Bjelac. Poznata mnogim Petrinjcima , a i dobrom dijelu svjetske plesne scene kao dugogodišnja predsjednica Plesnog kluba Petrinia, a vjenčanje ovih madih ljudi je izazvalo višetisućno otvaranje te priče na portalu Evo priče. Sasvim logično je bilo da ovu priču nastavimo i završimo na taj način. Natalija je na sve to što se događa i situaciju koja joj je promijenila zauvijek život reagirala ovako:
Znači, našeg Rafaela rodila je naša Danijela u četvrtak, 23. svibnja 2024. g. u Zagrebu, u Petrovoj bolnici. Rođen je u 1.46h, a sve je krenulo još dan ranije, poslijepodne oko 14h sati, međutim naš zgodni mališa nije htio samo tako na ovaj svijet .Pri rođenju bio je težak 4.400 g i 54 cm dugačak. Velika beba što bi rekli, a što je najvažnije i on i majka su jako dobro to sve prebrodili i svi smo presretni.
Čim je Danijeli doktor rekao da ostaje u bolnici i pripremat će je za porod svi smo, svatko sa svoje strane, krenuli put Zagreba… budući djedovi, bake, ujaci, kumovi, najbliži prijatelji i čekali smo… u obližnjem restoranu okupili smo se, sjeli, popili, s Daniijelom bili stalno na vezi (hvala Bogu na tehnologiji :D), bili upućeni u svaki korak i sve više nas hvatala trema. U nekim trenucima izgledalo je i više nego majku na porodu.
U jednom trenu muk, nema glasa od Danijele više od sat vremena, zovemo rodilište, kažu sve je dobro, još malo. Laknulo nam je, ali opet.. ta izmjena osjećaja majčinskog straha, neizvjesnosti, a u podsvijesti sreće i uzbuđenja, jer dolazi jedno naše biće, novi život, nova radost.
I napokon u 1.53h Danijela i Rafi video pozivom javljaju TU SMO, STIGAO SAM!!!! Ajme ljudi moji, to je TAJ osjećaj!!! Vriska sreće, veselja, trčimo prema autima (nas osam), smijemo se, jedni druge kroz smijeh stišavamo (ipak je gluho doba noći), utrčavamo u bolnicu, ljudi koji stoje/sjede tamo isto u iščekivanju ovakvih dobrih vijesti, glavom i osmjehom odobravaju naše veselje i stižemo pred vrata rodilišta.
Nježno tata Lovro pokuca, mi ga bodrimo moraš jače, kad izlazi sestra dragog lica i blagog osmijeha i već zna čiji smo i vraća se po našeg Rafaela. Znači, odmah u svojih prvih 15-tak minuta života upoznao je, naravno prvo svoga oca, a onda i baku Antoniju i baku Nataliju, i djeda Karla i djeda Mladena i ujaka Jurja i ujaka Jakova i kumu Martu.
Kad ljudi kažu da je ta ljubav prema unučetu posebna i neizmjerna, istina je, ali to je ta ljubav roditelja prema svom djetetu, baš kako sam i napisala „srce srca moga“. Podjetinjit ću sigurno još više. Inače, sam uvijek u duši i bila dijete, a uz njih koje volim najviše, sve je još veselije, razigranije i, kako je to već u našoj obitelji i raplesanije . A sve to je samo zato što smo i opušteniji, naravno godine iskustva s djecom i oko djece nauče te i onda ti ostaje samo uz njih i s njima uživati.
Svaki dan sam kod njih (dok ne kažu „baba dosta“ hahahaha) slušam ga kako diše, mirišim njegovo postojanje, gledam slatko lice i uživam u najljepšoj tituli – tituli bake.
Miroslav Šantek Cobra