TRAGOM FOTOGRAFIJE
Zima se počela predavati i popuštati prema nadolazećem proljeću tog prvog dana ožujka 2004. U sobi s najviše knjiga u Petrinji – Gradskoj knjižnici,gdje je priznanje za najviše podignutih i pročitanih knjiga dobilo dvoje ljudi koji su nazvani – “najčitači” tog doba.
Odrasli muškarac kojem ne znamo ime (možda neki Drago ili nešto slično tome) je bio rekorder u knjižničarskom odjelu za odrasle, a jedna mlada djevojka – još osnovnoškolka je pročitala sve što se moglo pročitati u dječjem odjelu.
Da, to sam ja – ovdje imam nepunih 14 godina i još uvijek pohađam OŠ Mate Lovraka u Petrinji, kaže mi uz osmijeh Ines Kosturin dok sjedimo na klupi u parku pored suhe fontane i vječnih žaba. Rođena u osvit rata 1990., hardcore Petrinjka od majke Vjekoslave i oca Davora s kućom u Češkom selu. Majka je nju i njenog brata Igora prije škole naučila čitati u to postratno vrijeme.

BOLNICA JE “KRIVA” ZA SVE
Sedam dana ležanja u bolničkom krevetu u Zagrebu je bila inicijalna kapsula. Dobila je za kraćenje vremena hrpu bajkovite literature, a to gutanje slova, okretanje stranica i razmišljanje o pročitanom je pokrenuo u njoj neki unutarnji čitalački stroj koji i danas radi besprijekorno.
Već u trećem osnovne je učlanjena u Gradsku knjižnicu i moli osoblje da ju prebace u odjel za odrasle jer je u dječjem sve apsorbirala. Nema dana da nešto ne pročita, a tada je imala puno više slobodnog vremena nego danas. U torbu je znala ubaciti 12 knjiga,pročitati ih i uredno vratiti u knjižnicu za 14 dana.
200 STRANICA NA SAT
Inesina priča postaje sve “luđa”. Počela je sve brže čitati i došla je do stupnja (testirali su je) da štivo na hrvatskom jeziku može pročitati s nevjerojatnih 200 stranica po satu. I to s razumijevanjem – što će reći da sve pročitano može detaljno prepričati. Englesko štivo joj ide malo sporije.
Njena čitalačka interesna sfera je Fantasy i znanstvena fantastika. Tolkien i “Gospodari prstenova” su knjige kojima se i danas često vratiti. Zadnjih godina je počela kupovati kjnige i graditi kućnu biblioteku, ali kupuje izdanja samo na engleskom jeziku kojeg isključivo i čita,mada danas slobodnog vremena ima sve manje jer radi kao učitelj matematike u školi koju je i sama pohađala i vrlo je ponosna na tamošnju ekipu s ravnateljicom Ankicom Krnjaić Magdić, gdje postižu mnoge školske uspjehe i stalno poboljšavaju školski život.
Oni su škola koja je zabranila mobitele kod učenika i sada, kaže, za vrijeme školskog odmora se može čuti buka glasova. Djeca sada više pričaju, a prije tog su buljili u zaslone mobitela.
MONIKA JE DRUGA DIMENZIJA
Ogromne količine pročitanog materijala, nekako, same po sebi vode do neizbježnog – da čovjek krene i sam nešto stvarati. Počela je pisati poeziju, a kaže da je imala sreću biti generacija i školska prijateljica Moniki Herceg, danas vrlo plodnoj i vrlo ozbiljnoj autorici na nacionalnom i puno širem nivou. Monika je umjetnik s kojom se Petrinja definitivno može i treba ponositi, a Ines kaže za Moniku da je njeno stvaralaštvo druga dimenzija koja je vrlo inspirativna i poticajna.
Ines piše poeziju. Proza joj ne ide jer treba znati pojednostaviti stvari u rečenici, a to je svakako, vrlo teško, ali ima iza sebe dvije objavljene zbirke poezije “Papirno more” 2014. i nakon potresa “Herbarij”, a radi i na novom materijalu.
Puno vremena, puno pjesničkih druženja je provela i sa sisačkim i zagrebačkim umjetnicima, a i danas,koliko joj vrijeme dozvoljava se ukaže na takvim događajima.
Ono što ju boli i smeta je činjenica da današnja djeca sve manje čitaju, a razlog tome vidi u digitalnoj tehnologiji koja je nametnula tempo brzih, kratkih i u većini slučajeva besmislenih stvari na društvenim mrežama koje su nešto bez čega se danas “ne može”.

“SLAVULJ” JE OBITELJ IZVAN OBITELJI
Ta ekipa pjevača koja generacijama popunjava svoje redove i koji su bez ikakve sumnje petrinjski kulturni brend je u Ines još od malih nogu izazivala strahopoštovanje. Činila joj se to vrlo ozbijna ekipa koja se sastaje, uvježbava repertoar i vrhunski ga izvodi na raznim koncertima. I ona je poželjela biti dio njih.
Danas joj je HPD “Slavulj” u krvi. Kao droga. Već 18 godina je u njihovim redovima i doživjela je bezbroj lijepih trenutaka koji se pamte cijeli život. Svoj 16 rođendan je dočekala u Rimu pjevajući s njima.
Mi smo obitelj izvan obitelji. To je “Slavulj”. I kad odeš iz njega, on je zauvijek u tebi, a ti si dio te slavne povijesti – kaže Ines.
TEŠKI METAL
Ines je dijete roditelja koji su slušali rock (Led Zeppelin, Stones, Dire Straits…). To je i njen glazbeni temelj, ali se surfajući bespućima YouTubea, “zarazila” metalom. Mentalno joj je bila potrebna puno tvrđa muzika nego ona koju je prije slušala. Kad je ljuta, iznervirana do krajnjih granica, desetak minuta slušanja metala ju ispere i potpuno smiri.
Metal core, Death metal i puno sličnih pravaca ovog žanra, definitivno nije muzika za svačije uši, ali sušajući Ines kako priča o tom brutalnom melemu koji donosi lijek i mir, pada mi na pamet Mario Lovreković – Lovra, metalac i pisac petrinjski.
Ines danas živi s partnerom u kući u Taborištu pored Petrinje. I dalje čita kad god uhvati vremena, što s papira, što s mobitela, piše, pjeva u “Slavulju” i liječi dušu metalom. Što ti treba više?
Miroslav Šantek Cobra