SVIBANJSKO VJENČANJE
Čudni su putevi novinarski. Bio je kraj svibnja, dvadeset i peti dan u nizu, godine 2019., kad sam se otisnuo do obližnje Hrastovice, gdje se jedan mladi par odlučio vjenčati nakon puno godina neprekinute veze – bila je to ljubav iz srednjoškolskih dana. Kao iz ljubavnih romana.
Fešta je bila na njenom teritoriju. Ta Hrastovica, kako vele selo na brijegu, oduvijek je bila poznata po lijepim curama, a ona je bila jedna u nizu. Antonija, Tonka Harambašić. Iz obitelji gdje su se samo kćeri rađale.
A on je došao iz kuće pored stambenih zgrada petrinjskog Sajmišta. Njena generacija 1988. Matija Jurčević, informatičar iz petrinjske gradske knjižnice.
U tamošnjem domu, u prostranoj sali, okupljali su se uzvanici. Vesela pjesma i svirka.Nasmijana lica. Prepun stol hrane i pića. Sve baš onako kako i treba biti. U hrastovačkoj crkvi su se i vjenčali. Kumovi su im bili cjeloživotni prijatelji, Aleksandar Tukerić i Zrinka Antunović – tada Dolenec. Napravio sam par fotografija, zaželio im sreću i objavio kratku priču.
LJUBAV JE POBIJEDILA SVE PREPREKE
Danas, ovog vrućeg ljetnog dana, na “mom” teritoriju, tu u šumici pored petrinjskog faksa i Osnovne škole, sreo sam Antoniju i Matiju. U njihovom društvu nalazila se i mala curica, a Tonkin trbuh je poprimio poveći oblik. Braco je na putu.
Nastavak priče kaže da se svadbena fešta nastavila tog dana do zore u jednom sisačkom restoranu. Nakon toga su živjei u malom stančiću na Sajmištu, maštali o svom domu. O povećoj kući s velikim dvorištem po kojem bi trčala djeca. I Antonija i Matija su imali radni odnos.
A ona usred te nesretne 2020. , kad je cijeli svijet zakjučala korona, sredinom prosinca neposredno prije potresa, dogodila se sreća. Tonka je rodila kćer. Dadoše joj ime Aria. A onda je zatreslo. Dočekali su podzemni udar u Hrastovici. Šok, ljutnja, nevjerica, prekinuti snovi i planovi. Čak su razmišjali da se s maim djetetom odsele u neku daleku zemlju – a onda su prelomili. Ostaju ovdje pa kud puklo da puklo.
NA KRAJU DOĐE SREĆA
Kao i sve Petrinjce i njih je čekao proces samoobnove u glavi i pljuvanje u šake i hvatanje u koštac s brojnim problemima. Kako je vrijeme teklo, rezultati su postajali sve bolji i na kraju su uspjeli stvoriti svoj dom. Njihov privatni raj. Obiteljska kuća u Kupskoj ulici s puno kvadrata dvorišta. S noćnom pjesmom čagljeva i zvukom traktorske kosilice trave.
Kažu da je dječje igralište na Sajmištu, mada je malo, najljepše u Petrinji. To je prostor s najviše male djece po kvadratu. Tamo se s drugim klincima igra i Aria, a stariji se druže – pijuckaju pivicu, roštiljaju, peku kestene. Bandići, Kapovići, ima ih…
Kažu također, da su tamošnji klinci ko nekada – ruju po blatu, zamažu se, hvataju hrušteve, uče voziti bicikle, druže se, raduju, svađaju, potuku pa se uz smijeh pomire…. sve bez digitalne tehnologije.
A ono najbolje tek dolazi. Tonkin trbuh raste već pet mjeseci. Uskoro na ovaj svijet dolazi novi Petrinjac. Stvarno su čudni ti putevi novinarski. Pogotovo ako si vlasnik i tvorac portala Evo priče i pišeš nešto što nigdje drugdje ne postoji.
Miroslav Šantek Cobra