Oni su tu. Žive i rade među nama već nekoliko godina. Od kad nas je potres zatresao i od kad je nastala potreba za građevinskim radnicima na obnovi građevina.
Može ih se vidjeti kako gledaju u zaslone mobitela i videopozivima razgovaraju s nekim koga su ostavili iza sebe nezamislivim kilometarskim razdaljinama. Govore nama potpuno nerazumljivim jezikom. Iz kuća gdje stanuju čuje se čudna glazba, kakvu nikad nismo čuli.
Nisu ni zimogrožljivi. Znaju biti oskudno odjeveni krajem zime. Neki i bosih nogu. Nisu ni pretili. Daleko od tog. Većina njih je vitka. Mi bi rekli mršavi, onako, kako većina nas nikad neće biti. Jedu malo. Skromno. Pretežito povrće.
Nećete ih vidjeti, a pogotovo čuti u lokalnim medijima. Odgovor je jednostavan. Ovdje se samo plasiraju vijesti. Upalite snimalicu i poslije sve u detalje prepišete. A kakva su oni vijest? Ne daju nikakve izjave, a bez izjave nema ništa.
Ali su tu Evo priče. Mnogi su na tom portalu pročitali priču o jednom Petrinjcu kojem su ti, kako se službeno nazivaju – strani radnici, u slobodno vrijeme pomogli šalovati poprilično velik objekt na gospodarstvu.
Nisu htjeli uzeti ni dinara, kune, a kamoli centa. Uzeli su povrća za hranu. I ništa drugo. Raširili osmijehe i otišli. Ali se taj naš Petrinjac s njima sprijateljio. Ponekad na glavu čak stavi indijski turban. I tvrdi da su ti ljudi vrlo vrijedni i hoće raditi.
Ali jedan petrinjski poduzetnik ih je odlučio pribižiti domicilnom stanovništvu. I može se reći da je u tome u velikoj mjeri uspio. Na petrinjskoj manifestaciji nazvanoj Banovina gastro festival, gdje je na prostoru Trga Matice hrvatske, između drvoreda lipa i divljih kestena, zamirisala svježe pripremljena hrana sa svih strana Hrvatske.
Udruženja obrtnika iz dvadesetak gradova pripremili su mirisne delicije iz njihovog kraja, a sve skuhano se moglo probati uz prigodnu novčanu donaciju u humanitarne svrhe. Pa su tako uz štand prilično raspjevane i vesele ekipe Udruženja obrtnika Petrinja, Glina i Topusko, a koja je pekla burgere, mogao vidjeti štand prepun jela koja su pripremili strani radnici iz Alžira, Indije i kilometarski najbliže Makedonije.
Anto Tadić je obrtnik. Vlasnik je građevinske firme u Petrinji i ima veliku potrebu za građevinskim radnicima, jer, kako kaže – posla ima puno, a radnika sve manje. Zato je zaposlio strane radnike. Pet Alžiraca, jednog Makedonca i jednog Indijca.
Zadovoljan je s njihovim radom i međusobno se poštuju. Anto ih je smjestio na stan. Uredno im isplaćuje koliko zarade, od tog novca veći dio šalju svojim obiteljima gdje se ne može toliko zaraditi. Postali su neka vrsta ekipe.
Teško izgovara njihova prezimena, ali i oni polako uče hrvatski jezik. Hrvatska im se sviđa. I ljudi i klima. Jedan od njih, Ahmet iz Alžira se ovdje i oženio. I to za Hrvaticu. Tu su i Dragan iz Makedonije, Raba, Ismail, Musa, Ahmet, Viraj.
Kad im je Anto predložio da se pojave na ovoj manifestaciji, odmah su pristali i mada, naravno, nisu profesionalni kuhari, ono što znaju pripremiti, to su rado napravili za ove humanitarne svrhe. Alžirski burek, tortilju i makedonsku čorbu, razne pite….
I stvarno, svako to je ikad pogledao neki dokumentarac o tim zemljama, primjetio je da se sva prehrambena priča odvija na povrću i raznim tankim pogačicama debljine palačinki. Sve je manje tanje i skromnije u u usporedbi sa sličnim jelima naše kuhinje.
A ispred štanda se stvorila gužva. Nahrupilo je dosta Petrinjaca probati jela koja nikad nisu imali priiku okusiti. I meni dadoše u ruke alžirski burek. To je komad kore, prilično tanak i malen napunjen sirom. Ima drugačiji okus od ovih naših bureka iz pekara, ali mi se sviđa.
Miroslav Šantek Cobra