Hana je poželjela ispričati svoju priču na portalu Evo priče. Hana je Petrinjka. Trenutno tisuće kilometara daleko od Petrinje. Ovo je njena životna priča.
HANA
Pozdrav, moje ime je Hana Đuričić, jedna od najponosnijih Petrinjki. Rođena 2001. godine, s mnogo želja i ideja. Svoje djetinjstvo i adolescentske godine provela sam u Petrinji, osnovnu školu završila sam u I. OŠ Petrinja, a srednju u Gimnaziji Sisak (jezični smijer).
Oduvijek sam bila vokalno i teatralno dijete, što mnogi čitatelji će vjerojatno znati, od mog plesanja po placu i restoranu MIS u Petrinji kada sam bila dijete, do danas, kada branim svoje stavove pred profesorima. Možda ste već čitali priču o meni, točnije o mom volontiranju u Africi, i, iskreno, stvari se nisu promijenile, još uvijek sam zakorjeli optimist koji vjeruje da može promijeniti svijet.
2020. godine, došla je odluka da upišem fakultet, a kako me Rusija oduvijek fascinirala, nije bilo teško odlučiti gdje ću provesti svoje studentske dane, u Moskvi. Tako da sam te, iste, godine, upisala paralelno dva fakulteta, HSE u Moskvi i LSE u Londonu – međunarodne odnose.
DOLAZAK U RUSIJU
Moj dolazak u Rusiju je bio kolovozu 2021. godine, jer sam prvu godinu provela učeći online zbog pandemije COVID-19. Taj dan nikada neću zaboraviti, tada su postojale još direktne linije Zagreb-Moskva, dolaskom na Sheremetyevo, uzela sam taksi koji me odvezao u studentski dom.
Sama je vožnja bila strahovita i bajkovita, prvi put sam se susrela s cestom koja ima 8 traka i gužvom u kojoj se čeka po 3-4 sata za 5 kilometara, sa zgradama koje veličine nikada nisam vidjela u životu, ali u toj vožnji prošla sam kraj Crvenog Trga, i shvatila, da je to ono što sam sanjala, i da se moj san napokon ostvario.
Prije dolaska u Moskvu, već sam znala neke ljude, većinom kolege s fakulteta, jer smo godinu dana već studirali, tako da su me čekali. Život kao život prvih par dana bio je nestvaran, nešto novo, drugačije, kultura koja doista nije slična našoj, no, brzo sam se navikla.
ŠKOLOVANJE
Preddiplomski studij u Rusiji traje četiri godine, moja nastava odvijala se striktno na engleskom jeziku, te sam učila međunarodne odnose. Samo školovanje u Rusiji je doista zahtjevno, ne mogu usporediti s hrvatskim fakultetima, jer nisam studirala u Hrvatskoj, no, po pričama mojih vršnjaka, studiji u Rusiji su doista teži. Prvenstveno jer je studij u Rusiji jedno veliko natjecanje, tko će biti prvi i tko će biti najbolji, fakultetska godina se dijeli na četiri modula i šest od sedam dana u tjednu je nastava.
Svaki dan su seminari i lekcije, no seminari se sastoje od svakodnevne pripreme stotinjak stranica za svaki predmet i kratkih ispita. A prebacivanja predmeta nema, moguće je pasti predmet dva puta, treći put se izlazi pred komisiju, i ako, osoba nema znanja, može se pozdraviti sa studiranjem, jer, kod Rusa neuspjeh ne postoji.
Kao student međunarodnih odnosa, dva puta sam branila završni rad, u 3. i sada u 4. godini, imala sam obavezne predmete programiranja (jer u Rusiji je to obavezno), te strane jezike. A na kraju dana, u svoje 4 godine studiranja, već imam iza sebe desetak napisanih radova, neki koji se koriste na fakultetu i neki koji su predstavljani široj masi u Ruskoj Federaciji. Tako da, taj red, rad i disciplina po ruskom standardu donijeli su mi samo dobro.
SVAKODNEVNI ŽIVOT
Moj svakodnevni život u Rusiji se ne razlikuje od mog života u Petrinji – da Moskva je milion puta veća od Petrinje, ali to ne igra ulogu. Kao i kod kuće, imam dvije obitelji, prijatelje i užu obitelj, a tako i u Moskvi. Moja obitelj sastoji se od mojih kolega s posla, već bivših, ali i dalje im dolazim, te se nalazimo vrlo često. Netko bi rekao da nisam sva svoja, jer kako mi kolege s posla mogu biti obitelj, ali, mogu.
Preko godinu dana provela sam u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji, i niti dana nisam požalila, jer sam se tamo osjećala kao kod kuće, ta pažnja koju sam dobila od kolega kao i od veleposlanika je nešto što nikada neću zabraviti. Tako da se ovim putem zahvaljujem svim djelatnicima VLP Moskva, a pogotovo Draženu i Mirjani, s njima je sve bilo lakše.
Druga obitelj sastoji se od mojih prijatelja, koji su sa svih dijelova svijeta, od Meksika pa do Makedonije, s većinom njih živim u istom domu pa sjedimo od jutra do sutra zajedno. U Moskvi se može naći sve, kao studenti, izlazimo po barovima (većinom gdje je najpovoljnije pivo), kao i po restoranima gdje se pušta naša glazba. Sama dostupnost svega je nešto što me svaki dan sve više i više iznenađuje, iako ljudi misle da danas, u Rusiji, nema ničega, zbog sankcija, i dalje se živi, i to bolje nego ikada, postoji i Coca-Cola i iPhone, ma sve što ti srce zaželi.
I ne, nije to samo u Moskvi, već u cijeloj Rusiji, jer sam putovala po ovoj čudesnoj zemlji, po Čečeniji, Dagestanu, Sankt Peterburgu iliti Lenjingradu, i mnogim drugim republikama i gradovima. Na kraju dana, život u velikom i malom gradu nije neka ogromna razlika, već samo onako kako se ti osjećaš.
Jedino, na ono što se treba priviknuti su ruske zime, iako do mog dolaska čula sam samo o takvim zimama u Bajaginoj pjesmi “Ruski voz”, no, istina je -30 stupnjeva celzijusovih postoji, i nije toliko hladno ako nema vjetra. Ili sam se ja očeličila, tko će ga znati. Sada vrućine teško podnosim, a minus mi je kao dobar dan.
POTRES
Potres u Petrinji me dočekao u posjetu baki i djedu u Španjolskoj, to je bio period mog života kada sam se prvi put osjećala bespomoćno, no, uz pomoć dobrih ljudi i volontera, uspjelo se spasiti ono što se moglo.
Kao i po većini svijeta, tako i u Rusiji, znalo se za potres, dobila sam mnoge poruke i pozive od kolega s faksa i prijatelja, što me doista začudilo. Jer tada je skoro cijela Rusija znala za jednu malu Petrinju, i doista su se suosjećali s nama.
KUD DALJE?
Kao što sam na početku rekla, ja sam zakorjeli optimist, i vjerujem da će doći bolje sutra. Da sve počinje od individualca, a, ja sam odlučila biti taj. Nažalost, nakon predivne 4 godine mog studentskog života i mog vrlo sretnog života u Rusiji, došlo je vrijeme da se pozdravim.
Jer me očekuje ono za što sam stvorena, upisala sam diplomski studij Afričke politike (ekonomije i ljudskih prava) i dva jezika, svahili i jorubu na fakultetu SOAS u Londonu. Te doista ne mogu dočekati listopad da krenem učiti ono što me zanima, a i raditi. Moja karijera u diplomaciji je trenutno na čekanju, jer želim raditi ono što me istinski zanima, a to je odlazak u humanitarne misije po Africi, no nikad se ne zna što nas čeka sutra.
Moram se zahvaliti mojoj baki, mami i sestri, što su uvijek vjerovale u mene usprkos mojim bubicama, i što mi svojom pojavom čine život ljepšim. I posebno sam zahvalna što sam rođena tu gdje jesam, u Petrinji, iako kažu zaboravljenom gradu, ja se ne bih složila, Petrinja je dio mene, i uvijek će ostati. Ne bih bila to što sam danas da nisam Petrinjka.
Tako veli ta Hana Đuričić.
Miroslav Šantek Cobra