Da je bio Sarajlija, postojala bi neka vjerojatnost uglazbljivanja njegovog imena. Ti momci koji su se te Orwellovske, olimpijske godine, osamdeset četvrte, u široj javnosti ukazali sa sklopom glazbenih utjecaja grupa tipa The Clash i Azre i izravnim pripovjedačkim stihovima o lokalnim herojima vrlo brzo pokorili glazbeni prostor bivše države – nazvali su se imenom Zabranjeno pušenje.
Abid koji kopa kanale, Sejo koji se danas super osjeća ili babo Atif u rijetkim trenucima kad je bio trijezan, pa sve do Haseta koji je otišao u nedelju.. Možda bi se tu našlo mjesta i za Vladu. On je dolazio iz drugog kraja. Iz grada kojeg je baš svako znao po pašteti.
Kad se nađeš u redovima ljudi koji služe vojni rok na nekoj zabačenoj čuki na terenu u nedođiji i kad dođe vrijeme kratkog odmora, tek toliko da se zapali cigara i iz kartonske kutije izvuče konzervirana hrana za ručak, tad zamiriši pašteta iz crvene konzerve, a svaki vojnik, bez obzira bio pismen ili ne, zna za ime tvornice Gavrilović iz Petrinje.
Vlado Lisjak je te godine imao 22 godine života, istrenirano, mišićavo i žilavo tijelo spremno za najveće sportske uspjehe. Ameri su bojkotirali Ruse. Rusi Amere. Hladni rat je trajao bez prestanka. Nuklearne glave u silosima prijetile suludim scenarijima.
A on je sjeo u avion i odletio preko velike bare. U američki velegrad Los Angeles. San svih sportaša su Olimpijske igre. Parola – važno je sudjelovati u tom slučaju ima itekakvog smisla, ali vratiti se kući s osvojenom medaljom oko vrata je vrh. Nema dalje.
Sportska povijest kaže da je Vlado Lisjak, petrinjski rvač, predstavnik jugoslavenske reprezentacije, otišao do samog vrha i osvojio zlatnu medalju u kategoriji 68 kilograma. Nikad niko nije postigao takav uspjeh iz ovih naših krajeva. Vlado je dotaknuo nebo.
Bijah klinac tada kad se Vlado vratio. Sjećam se urednog, opranog i svježeg grada. Puno zastava koje vijore na vjetru. Na tisuće lica koja su željno iščekivala da se na bini ispred Robne kuće Petrinjka ukaže Vlado Lisjak s blještećim zlatom oko vrata.
Televizijske kamere su uživo prenosile taj svečani doček, a dug, zaglušujući pljesak je dugo trajao – sve u njegovu čast. I naravno, njegovih trenera i kolega koji su ga pripremili iz te Petrinje, gdje su djeca od malih nogu kretala u fizički vrlo zahtjevne treninge tog starog sporta. Vlado je dobio na poklon i novi automobil. Renaulta.
Danas, 40 godina nakon tog najvećeg petrinjskog sportskog uspjeha, ponekad sretnem na Sajmištu gdje sada živi i uživa s unucima tog zlatnog olimpijca. Pokušavam ga nagovoriti za neki intervju i životnu priču za Evo priče, ali Vlado je odlučio povući se iz medija. Ima neke svoje razloge i to treba poštovati.
A volio bih ga pitati puno stvari.Puno detalja o boravku u samom Los Angelesu. O tom osjećaju kad dođeš iz malog gradića socijalističke zemlje u metropolis kapitalizma. Tamo gdje se neprestano snimaju filmovi i gdje vječno lebdi duh Jim Morrisona. LA Woman. The Doors.
I tako, u jednom stanu sija olimpijsko zlato. Zauvijek. Nedelja kad se vratio Vlado. I danas vozi Renaulta. Modernijeg od onog poklonjenog.
Miroslav Šantek Cobra