Jedna klasična popodnevna kava u petrinjskom Šarengradu. Ljudi razgovaraju o nogometu.O još jednoj blijedoj utakmici hrvatske repke protiv Albanije. Nitko nije zadovoljan. Svi su sada izbornici i javno i glasno izvikuju svoje sastave koje bi postavili da su na Dalićevom mjestu. Ali nisu. I onda, usred te nogometne spike, na zaslon mog mobitela stigla je poruka s facebook profila čovjeka koji je davno preselio na onaj drugi svijet.
Moj školski prijatelj Silvio Krivošija umro je sredinom travnja 2015. Nije napunio ni pola stoljeća ovozemaljskog života. S njegovog fejsa, poruku mi je poslao Aleksa – njegov sin, koji me pita postoji li negdje članak koji sam napisao povodom Silvijeve smrti. Još reče da sa Silviom nije puno razgovarao o njegovoj mladosti i ne zna puno o njemu iz petrinjskih dana i taj članak bi mu puno značio.
Nažalost, rekoh Aleksi, da taj članak više ne postoji na internetu jer je bio objavljen na jednom portalu čija je sva arhiva i zapisi ljudi koji su godinama pisali i stvarali pravu prošlost ovog grada izbrisana.
Upravo je doba obljetnica matura. Silvio i ja, i svi oni ljudi koji su ga poznavali, nećemo se više vidjeti. Silvio je otišao. Ono što je ostalo su samo sjećanja koja sve više blijede. Morao sam reagirati na Aleksinu poruku i sročiti par riječi o njegovom ocu.
Te olimpijske 1984. sjeli smo u srednjoškolsku klupu. U današnju Gimnaziju Petrinja, koja se tada zvala CUO (Centar usmjerenog obrazovanja) Braća Hanžek. Razrednica nam je bila profesorica engleskog jezika Ćalina Đurđa. Krivošiji škola baš i nije dobro išla, pa smo se brzo i oprostili – bar u razrednom žargonu, ali smo se još nekoliko godina često družili.
Ono što je sigurno da je Silvio bio jedan od prvih petrinjskih breakedancera. Danas kad s ove vremenske distance razmislim o tom vremenu – on je bio jedinstven lik. Prava urbana legenda. U dugom kaputu, s rukavicama bez prstiju, došao bi na neki tulum ili ples, kakvi su se znali u to doba često organizirati i onda jednostavno uzeti pažnju baš svih prisutnih.
Bio je savršeno uvježban, spretan, snažan i uporan. Sve što su američki brakedanceri izvodii na prljavom asfaltu preko velike bare, Silvio je to istom žestinom i tehnikom radio na petrinjskom asfaltnom tlu. Sjećam se sleta u proljeće 1985. na stadionu Mladosti, dok su omladinci izvodili plesne figure na travnjaku, na betonu iza tribina, Silvio se vrtio na glavi.
CUO Braća Hanžek je imao školu – prijatelja iz Zvornika. Tog proljeća autobusi su ih dovezli u Petrinju, a u podrumu škole je bio organiziran noćni tulum. Jedan od onih za pamćenje. Ekipa s Drine se prvi put susrela s ovim urbnim plesom i nisu se mogli načuditi kako se taj dečko ispred njih vrti u plesnim vratolomijama.
Silvio je živio u prizemlju stambene zgrade u naselju Sajmište. U onoj zgradi – prvoj do Gavriovićevog igrališta. Bio sam čest gost kod njega. Sve dok se nismo počeli manje viđati,kako su nam se životi mijenjali i kako smo odabirali društva u većini slučajeva po nekoj pripadnosti nekom glazbenom pravcu. Naravno, do kraja smo bili dobri.
A taj kraj je donio rat. Promijenio je živote i sudbine svih ljudi. Silvio je imao sestru u Austriji, pa je tamo, kako sam čuo i otišao. A poslije rata se skrasio i osnovao obitelj u Srbiji. Facebook nas je 2010. ponovo digitalno spojio, a nažalost, Silvio je otišao na onu drugu stranu 2015. Vijest o njegovoj smrti me je jako ražalostila.
Pitah danas tog njegovog sina – Aleksu, gdje je njegov grob, ako me ikad put nanese na tu stranu, da mu svijeću zapalim. On reče u Čačku, groblje Konjevići.
Miroslav Šantek Cobra