Čovjek je izišao iz drvene kućice, pogledao u mutno nebo iznad sebe, udahnuo oštri zimski zrak i primakao limenu trubu ustima i zasvirao. Ispred njega su stajali ljudi koje je ratna nevolja otjerala iz njihovih domova u Hrvatskoj i Bosni i držali u rukama male zastavice Japana. Ova neuobičajena i skoro filmska scena se dogodila prije dvadesetak godina u tadašnjem prognaničkom naselju Mala Gorica pored Petrinje. Taj svirač je bio Japanac, a svo to naselje je izgrađeno donacijom japanske vlade.
Bio je to samo jedan od čestih novinarskih posjeta ovom mjestu udaljenom 6 kilometara sjeverno od Petrinje. Prve prognanike je naselje primilo 1995., a zadnji su izašli 2015. Ovdje je moglo živjeti čak 1000 ljudi, a kroz vrijeme, čak 10 tisuća ljudskih sudbina je bilo vezano za ovo mjesto. Kad je prestala potreba za ovom vrstom smještaja, naselje je zatvoreno i napušteno. U njemu su ostali samo duhovi i uspomene ljudi koji su ovdje živjeli.
Medijski je napoznatije po Ankici Džankić iz Vukovara, ženi koja u tom naselju živi još od 1999. i koja je nakon odlaska svih 2015. ostala u njemu živjeti. Njena priča je obišla novinske stranice, a neki kažu da je i danas još uvijek tamo.
Naselje je postalo jedno vrijeme i idealno mjesto za borbu s kuglicama s obiježavajućom bojom. Oni koji se razumiju u tu priču, govorili su da su te napuštene barake jedan od atraktivnijih i boljih terena za airsoft u Hrvatskoj.
Par godina prije korone i potresa i uz učestale rute migranata kroz ovaj kraj prema sjeveru Europe, MUP je ovdje htio izgraditi Prihvatilište za tražitelje azila, ali se lokalno stanovništvo žestoko usprotivilo tom projektu i onda se od njega odustalo. A zatim je došao potres koji je još više prodrmao napuštene barake. I onda je sve utonulo u san.
Lipanj je 2024. Žestoko vruće sunce do usijanja zagrijava ostatke asaltne ceste obrasle grmljem. Visoka trava se uzdiže i lagano guta niz napuštenih baraka. Potpuna je tišina. Prizor podsjeća na ukrajinski Pripjat pored nuklearne elektrane Černobil. Nigdje žive duše, samo tragovi divljih svinja kroz ulegnuto grmlje između baraka.
Ulazim u jednu kućicu. Ostaci smeća i pokisle odjeće i zaboravljenih i ostavljenih predmeta trule godinama.Na trošnom zidu slika Majke Božje. Odavno je ovdje isključena struja i voda. Danas je to samo daleki san. Kad noć pojede dan, ovdje padne tama crnja od najcrnje noći. Samo mjesečina i sjaj zvijezda mogu obasjati mračne konture baraka.
Iz grmlja raste šipkovina. Divlje su to ruže. Krvavo crvene i pune oštrih bodlji. Otkidam jednu za uspomenu na ovo mjesto. Podsjećaju me na Nick Cavea i Kylie MInogue iz pjesme Where the Wild Roses Grow. Znam i da je u produžetku ove obrasle ulice negdje i Ankičin dom. Ako je uopće ovdje, ne želim ju svojim prisustvom i koracima plašiti.
Ovakvih napuštenih i zaboravljenih mjesta ima posvuda u svijetu. Od najbogatijih do siromašnih država. I nije to uopće ništa čudno. Možda jednom naselje dobije neku novu svrhu, novu krv i novi život. Novi početak. Tamo gdje rastu divlje ruže.
Miroslav Šantek Cobra