Imam jednu dobru priču. Pomalo ludu – reče muški glas iz mog mobitela.
Takve i volim – odgovorih čovjeku koji se predstavio kao Saša Stanešić i pripadnik je prve generacije učenika koja je završila 1.OŠ Petrinja, odmah nakon završetka Domovinskog rata, a njegov sin je prva generacija koja je istu školu završila danas, u novoj zgradi škole. Još reče, da i njegov školski kolega, Daniel Jagić, također ima sina s istom pričom. Rekoh im da se okupe ispred škole i nema problema – Evo priče.
Meteorološki je počelo i ljeto. Napisi na portalima upozoravaju na visoke temperature koje se danas očekuju širom države.Vrućina leti i kroz petrinjski zrak. Kao i svaki radni dan do sada i jutros mnogi roditelji dovoze svoju djecu pred školske zgrade, ali danas je tome kraj. Za neke do rane jeseni, a za neke zauvijek.
Petrinjom prolaze “osmaši” obučeni u iste majice kratkih rukava s oznakama razreda i škole koju su danas upravo završili. Neki mali “ludi dan” se sprema. Nešto prije osam sati stiže ispred zgrade 1.OŠ, Saša sa sinom Lovrom koji ide u 8c, razrednica mu je Doris Medved, a želi školovanje nastaviti za zanimanje arhitektonskog tehničara. Daniel Jagić je dovezao sina Floriana koji je pripadnik 8b razreda, razrednik mu je Nikola Tusić i budućnost vidi u razredu Gimnazije Petrinja. Obojici će ostati u sjećanju nova školska zgrada u koju su prvi ušli.
Mlade dečke je teško danas zadržati, ipak je ovo njihov zadnji dan škole, a njihova ekipa sa strane ih čeka.Hormoni su podivljali. Jedni se okupljaju ispred zgrade – prekrasnog dara Mađara Petrinji, drugi u gradskom parku, a kako će i gdje ovaj dan završiti – niko ne može reći. Danas će se izludirati, a onda već polako grabe prema svijetu odraslih i odgovornosti koja će ih stići.
A mi odrasli, otiši smo po prastarom petrinjskom običaju još od stoljeća sedmog – ravno u obližnji kafić. Na nastavak priče. Saša i Daniel su prošli turbulentna ratna vremena kao djeca. Krajem osamdesetih pohađali su 1.OŠ, tada pod imenom Artur Turkulin. Stigli su i u zadnji vlak primanja u pionire, što znači da su dali časnu pionirsku riječ da će marljivo učiti i raditi, poštivati roditelje i starije i biti vrijedni i iskreni drugovi. I još štošta.
No, njihovo sretno djetinjstvo je brutalno prekinuo rat. Otjerao ih iz Petrinje i kad se završio, bili su prva generacija učenika koja se vratila u tu školsku zgradu u Gundulićevoj ulici. No, ni ta ratna razaranja, postratna pustoš i život na mjestu gdje vrijeme potpuno drugačije prolazi, nije moglo zaustaviti ranu mladost i školske radosti.
Bili su generacija 95./96. Za današnje prilike čista natalitetna znanstvena fantastika jer su razredi prije rata brojali po 33 učenika. Razrednik im je bio Ivan Rizmaul.Spominju i imena profesora kojim se ovim putem zahvaljuju, a znana su mnogim Petrinjcima: Slavica Čunčić (Hrvatski jezik), Ivan Rizmaul (povijest), Branko Popović (zemljopis),Mio Kolarić (tehnička kultura) Indira Nenadić (fizika i matematika), Branko Đukić (tjelesni) i vjeroučitelja Vladu Sučeca.
Norijada se održala na drugom slapu Petrinjčice jer je tada obala Kupe – omiljeno odredište tuluma ovakvog tipa bila jedno veliko obraslo minsko polje. A onda, kako to već biva -svi su se razišli svojim životnim putevima. Saša je završio stolarsku školu i danas radi u firmi Elgrad. Daniel je završio za automehaničara, nikad se s tim nije bavio, pa je prešao u ugostitelje, a okušao se i u lokalnoj politici, aktualni je nezavisni gradski vijećnik.
Preko puta kafića je zgrada te originalne, stare škole koja je teško nastradala u potresu i koja je upravo u fazi obnove. Prekrivena je zaštitnim najlonom, a na njoj se doista svakodnevno vidljivo radi, što podržavaju obojica i misle da kad se završi i postane prostor neke druge namjene, da će postati sigurna za djecu i prolaznike i biti lijepi dio grada.
Život ide dalje. I ne staje. Oni imaju svoje poslove koje danas moraju obaviti, a njihovi sinovi ludi dan za pamćenje. Slažu se u jednom – njihovi sinovi su bolji đaci od njih. Više su učili.
Miroslav Šantek Cobra