More
    HomeLjudiAnkica i Ferdo

    Ankica i Ferdo

    Published on

    spot_img

    ANKICA

    Zidovi razreda su bili ukrašeni.Isprepleteni bojama crteža i velikih slova i brojki. Rujan je 1976. Ta žena s nasmiješenim licem će iduće četiri godine biti naša učiteljica. Ona se zove Ankica Križanić i smješta nas u klupe 1.b.razreda petrinjske OŠ Ivan Rukavina Siđo. Ova škola nazvana po partizanu iz obližnje Mošćenice je bila potpuno nova, prostrana, uzbudljiva i spremna za stvaranje ranih đačkih uspomena.


    I tako je ta Ankica učila nas – preko trideset dječjih glava, prvim znanjima u životu. Utkala u nas nešto što je i dalje duboko zakopano u našim bićima. Kad smo malo porasli i kad se svijet u našim glavama širio velikom brzinom, predala nas je u ruke drugima, a ona je prihvatila novu generaciju prvašića.


    Nažalost, ta sjećanja su tako daleka, blijeda i bez fizičkog dokaza u obliku fotografije. U mojoj glavi je još uvijek fotografija iz obiteljskog albuma u mojoj kući, gdje nepoznatom fotografu poziramo nasmiješeni i zagrljeni. Ta fotografija je nestala u vatri. Izgorjela je devedeset prve – druge u sumanutom činu nekog idiota koji mi je zapalio kuću u ratnom vihoru.


    Neki od nas, “Ankičinih” đaka su i danas poznati petrinjskoj i široj javnosti. Tu su Goran Kaurin, čovjek iz petrinjske Šumarije koji se često može vidjeti na kestenijadama i svemu vezanom uz šume koje nas okružuju ili Marcel Gorup – cijenjeni liječnik, poznat i u Petrinji i u Sisku, a bogami i Londonu. Bilo nas je dosta. Bili smo dio iste priče.

    FERDO

    U tami drvenih ormara ležale su tambure. Bisernice, bračevi, čela, bugarije, basevi. Kad bi Ferdo otključao te ormare prepune instrumenata – vlasništva škole, davao bi ih nama u ruke. Ugađao bi svaku žicu, nakon nekog vremena naučio i nas kako naštmati ove žičane sviralice u našim rukama, a iz limene kutije bombona, vadio bi plastične trzalice s kojima smo svirali.


    Razred glazbenog odgoja, smješten u prizemlju, po sredini velikog trakta Siđine škole je godinama primao nas tridesetak koji smo svoje slobodno vrijeme odlučili potrošiti na “tamburanje”. Tako se zvala ta aktivnost. Ferdo nas je strpljivo učio notama, melodiji, akordima, spajanju pratnje bugarija i basova s ostatkom zbora. Malo, pomalo, zasvirasmo mi i to, onako – ozbiljno. Učio nas je starogradske, petrinjske, dalmatinske, slavonske, borbene pjesme…


    Nastupali smo često tih ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sve školske priredbe i manifestacije nisu mogle proći bez naše svirke, a znali smo ići i u “goste”, do sisačkog Pionirca, a ono što je malo tko uspio prije a i poslije nas je odlazak na glazbenu višednevnu turneju u Njemačku. Nevjerojatne stvari. Mali svirači iz socijalističke Jugoslavije primljeni su u domove Nijemaca gdje su bili smješteni i nastupali na tamošnjim priredbama. Bio je to bez ikakve sumnje jedan od većih uspjeha te škole za koji današnji učenici nemaju pojma. Niti ikad više tako nešto mogu ostvariti u tamburaškim vodama.

    ANKICA I FERDO


    Ljeto je 2024. Proteklo je puno vode Petrinjčicom i Kupom od tih dana. Sve je to nestalo u davnoj prošlosti, a s njom i Ankica i Ferdo. Tu i tamo, čovjek se u nekim trenucima sjeti tih dana i zapita se što je s njima dalje bilo, što se dogodilo i jesu li još i na životu, jer u to doba već su bili na pragu pedesete godine života.


    Oduvijek sam znao da Ankica i Ferdo žive u obiteljskoj kući u Gupčevoj ulici. U Kaniži. Tamo u njenoj ravnini gdje se uskoro počinje vijugati prema Pigiku. I onda mi je nedavno, moj kolega novinar. Antun Petračić Toto, poslao fotografije Ankice i Ferde. Slavljeničke. Veli meni Toto, da su Ankica i Ferdo razrezali tortu s nevjerojatnim brojem 70. Upravo su proslavili 70 – godišnjicu braka. Ferdo je autohtoni Petrinjac, a Ankica je rodom iz Kutine. Kao što to često biva, tako je i u ovom slučaju planula studentska ljubav na Pedagoškoj akademiji i stvorena je njihova životna priča.


    Ankica i Ferdo su rođeni iste godine. 1932. Jednostavna matematika kaže da imaju 92 godine života. Još su pokretni, aktivni i bistrog uma. 92 godine. Visoka i lijepa cifra. Lijepo je saznati da su ljudi koji su te nečem u životu naučili još uvijek na ovom svijetu.
    Miroslav Šantek Cobra

    Posljednje priče

    PLAC SE VRATIO KUĆI: Evo koji novi sadržaji očekuju Petrinjce na danas otvorenoj Gradskoj tržnici

    ZLATNE OSAMDESETE. To je naziv za doba kad se u Petrinji događala velika gradnja...

    PRIČA IZ PETRINJE KOJA STAVLJA OSMIJEH NA LICE: Novi prostor za 26 malih stanovnika grada

    PROSTOR SE DRASTIČNO PROMIJENIO TIJEKOM NEKOLIKO PROŠLIH GODINA. S jedne strane je Vatrogasna ulica...

    Grad Petrinja osigurao 250.000 eura za obnovu rukometnog igrališta

    U sklopu Javnog poziva Ministarstva turizma i sporta za sufinanciranje izgradnje, obnove, održavanja, opremanja...

    AKO MATO BUČAR KAŽE DA VALJA – ONDA TO SIGURNO VALJA. Ovaj banovinski proizvod su probali i u Briselu

    KAD SUNCE TOPLINOM NAJAVI DOLAZAK LJETA, tada iz košnica na vrhu brda izlijeću na...

    Sve priče

    PLAC SE VRATIO KUĆI: Evo koji novi sadržaji očekuju Petrinjce na danas otvorenoj Gradskoj tržnici

    ZLATNE OSAMDESETE. To je naziv za doba kad se u Petrinji događala velika gradnja...

    PRIČA IZ PETRINJE KOJA STAVLJA OSMIJEH NA LICE: Novi prostor za 26 malih stanovnika grada

    PROSTOR SE DRASTIČNO PROMIJENIO TIJEKOM NEKOLIKO PROŠLIH GODINA. S jedne strane je Vatrogasna ulica...

    Grad Petrinja osigurao 250.000 eura za obnovu rukometnog igrališta

    U sklopu Javnog poziva Ministarstva turizma i sporta za sufinanciranje izgradnje, obnove, održavanja, opremanja...