Priča počinje osamdesetih godina u selu Gora, 7 kilometara udaljenom od Petrinje, tamo gdje se cesta počinje uspinjati prema vrhu brda koji dalje vodi prema Glini. Taj dio sela nećete naći na zemljopisnoj karti, a mještani ga nazivaju Marinovićevo brdo, gdje je živjela djevojčica Nikolina Radušević.
Kao i druge ljude iz tog mjesta, surovost rata ju je otjerala i djetinjstvo joj je postalo gorče i neprirodno, a njeni prvi radovi – pisanje slikovnica je postala uništena ratna priča. Zauvijek.
Danas je Nikolina majka dvojice sinova koje ima u braku s Damirom Svobodom. Radi kao voditelj jednog trgovačkog centra, a trenutno sjedi ispred mene u ljetnoj halijini, plave kose i širokog osmijeha. Izgleda kao da je “ispala” iz nekog ljubavnog romana, ali to i nije daleko od istine. Naime, na stolu je podeblja knjiga – čak 426 strana friško tiskanog romana nazvanog Neka bude zauvijek. Nikolina ga je napisala, a Evo priče su prvi medij koji ga predstavlja široj javnosti.
Ljubavni roman? Kad čovjek malo bolje razmisli, ne može se sjetiti postoji li tako nešto u Petrinji, a možda i u cijeloj SMŽ. To dovodi do zaključka da je ovo definitivno prvi petrinjski ljubavni roman. A to daje dodatnu težinu ovoj zanimljivoj priči.
U to, dosta nesretno i zatvoreno korona vrijeme prije samog petrinjskog potresa, u stanu zgrade na adresi Nazorova 19,(zgrada s haustorom ili kako bi stariji Petrinjci rekli:Stare robne kuće), tog proljeća, kad bi se vratila s posla i obavila sve obiteljske poslove, Nikolina bi sjela na terasu s računalom ispred sebe i pisala nešto što se motalo po njenoj glavi, sve dok joj nije nešto u njoj reklo i sadržaj i ime romana. Pisala je par mjeseci.
Nikolina nema nikakve veze s tečajevima, radionicama pisanja i sličnim stvarima – potpuno je samouka u tom poslu. Sve što bi napisala, pokazivala je bliskim ljudima, ali i onima koji se bave takvim stvarima, i svi su je ohrabrivali u naumu dolaska do samog kraja i završnog čina – završetka romana koji je velikim dijelom potpuna fikcija uz par posuđenih imena, a radnja se dijelom događa i u našem kraju.
Te velike doze stvaralačkog adrenalina, brutalno je prekinuo potres. Razorio je ljudske živote, kuće, stanove. Došla je do vrha i ostala je bez svega. Stranice romana su postale samo uspomena, sve dok se životna situacija nije stabilizirala i dok ju suprug nije motivirao da objavi to štivo u koje je utkala velik dio sebe.
Poslala je rukopis na jedan županijski natječaj, gdje nije prošla, ali je dobila dobre smjernice od žirija i pronašla je izdavačku kuću Prof&graf iz Tenja kod Osijeka, gdje je isti dan dobila zeleno svjetlo. Taj ljubavni roman se jako svidio izdavačima i u siječnju ove godine se krenuo u posao samog izdavanja. Za prvu ruku tiskano je 400 primjeraka.
Sad kad je roman postao opipljivo živ, Nikolina je napokon zadovoljna i odlučila ga je predstaviti Petrinjcima. Otišla je do Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja, otvorila vrata i ravnatelju Anti Mrganu rekla da ima upravo tiskanu knjigu. To je bio potpuni šok, jer niko nema pojma tko je Nikolina, a kamoli da je napisao roman od 426 strana.
Sklopljen je dogovor i ove nedjelje će Nikolina uz veliku količinu treme svoj roman predstaviti Petrinjcima u Gradskoj munjari Petrinja. Moderator će biti Božica Vuić, koja je i lektorirala roman, a doći će i gosti iznenađenja.
Nakon ovog velikog događaja, postoji plan da se roman predstavi i u drugim gradovima u okolici, a spisateljski žar je Nikolinu uhvatio čini se na duže vrijeme jer, kako veli, već ima u glavi potpuno novi roman kojeg će napisati.
Ljubav je divna stvar, veli Nikolina. Teško je ne sožiti se s njom u ovom svijetu gdje medijima većinom caruju priče o smrti, nesrećama, ratovima… Evo i malo lijepih trenutaka iz tog Petrinje grada, koji je upravo dobio prvi ljubavni roman.
Miroslav Šantek Cobra