Latino – ta riječ mene asocira na Krušku.Pjevača istoimene grupe i videospot snimljen devedesetih u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici, gdje uz zaustavljene na cesti Zagrepčanke, pjevuše zimzeleni hit – Divno je biti nekome nešto.
No, ova priča nema nikakve veze s Kruškom i njegovim bendom, već s Petrinjom. Gradom na obali Kupe s bez ikakve sumnje prirodno najljepšim kupalištem nadaleko. Uostalom ovdje je i poturica Hasan paša Predojević izgradio moćnu osvajačku kulu, stotinama godina nakon njega NIjemci izgradiše zgradu usred Drugog velikog rata, a Petrinjci su ovdje sve do Domovinskog rata plesali u ljetnim noćima u discoteci na otvorenom. Kad bi danas pitali malo starije građane koji se živo sjećaju tih godina, čuli bi bezbrojne unikatne i zanimljive priče.

No, danas više niko ne pleše na tom mjestu. Ljeta su sve toplija i toplija, noći čarobno ugodne, ali znoja plesača i nepregledne mase tijela koja se dodiruju u ritmu muzike više nema. Postoje tek rijetki trenuci koje izmame ljude na kratki ples. Ovo je pričao tim ljudima.
Natalija Antić Bjelac mi priča o njihovim počecima. A to nas vodi 17 godina u prošlost u zimske prosinačke dane kad je skupina Petrinjaca osnovala Plesni klub Petrinia. Njihovi treninzi i prostor se nalazio u Maloj dvorani Hrvatskog doma. Prostor je bio idealan za takve stvari jer plesači plešu na parketu, a dvorana je imala i ogledala na zidu. Savršena stvar.
I tako, korak po korak, vježbali su naporno 6 mjeseci i odlučili na neki način građanima pokazati s čim se bave i privući nove snage u njihove plesne redove. Odabrali su zadnju subotu lipnja za nastup koji su nazvali Latino večer jer su predstavili tehniku latino američkih plesova. Taj nastup je bio predviđen za atrij Hrvatskog doma, ali je zbog lošeg vremena održan u Maloj dvorani. I tako su svake godine krenule Latino – američke večeri plesa u atriju, a nakon toga i na Gradskom kupalištu na Kupi. Zanimljivo je da nisu stali s ljetnim nastupima čak i kad je korona zaključala cijeli svijet.

A za sve te prohujale plesne godine u njihove vitrine spustile su se mnogobrojna priznanja i nagrade. Plesali su po cijeloj Hrvatskoj, a kad im je postala premala, donosili su medalje odličja i iz europskih gradova. Postali su jedan od najtrofejnijhi poznatijih petrinjskih klubova svih vremena, a i danas im dobro ide. Klub je postojan s pedesetak članova, a uvijek ima djece koja žele steći vrhunsko plesno znanje.Čak se i šire. Imaju podružnicu u Lekeniku, a uskoro i u Topuskom.
Silne godine rada i učenja donijele su plodove u obliku onog najvažnijeg u ovom sportu – trenera iz njihovih redova. Danas tu dužnost obavljaju Daniela i Jakov Bjelac, a Juraj je postao poznat u cijelom svijetu. On je prosionalac koji pleše na brodovima koji krstare morima i koji primaju na svoju palubu samo vrhunske svjetske majstore.

Najveća želja im je da u svoje redove vrate Ruskinju Renatu Faizerakhmanovu. Trenutno je 3500 kilometara daleko od Petrinje. Ispod Urala. Ima 24 godine i tužnu priču. Ova djevojka koju je vidjelo i upoznalo puno Petrinjaca je kao tinejđerka došla u Petrinju i vježbala u klubu. Kako ima ruske plesne vještine koje su se sklopile s ovdašnjim, stvorio se nepobjediv plesni stroj u obliku plesnog para Juraja i Renate koji su svojevremeno rasturali konkurenciju i dan danas neki njihovi rekordi nisu skinuti s prvog mjesta.
Pošli su plesati na brod, ali je korona prekinula sve. Renata se vratila u Rusiju, godine su prolazile, rusko cjepivo nije bilo priznato u Europi, a i problem je s vizom. Previše problema koji se nekako moraju riješiti. Renata se želi vratiti u Petrinju, a kad bi do tog došlo, Plesni klub Petrinia bi imao i vrhunsku trenericu za djecu.

No, ovog petka – (subote su im “ukrali” elektronski danceri već drugu godinu), ali ne ljute se oni – bitno je da svi barem malo plešu, održat će se 17. Latino večer na kupalištu. To znači oko sat vremena plesnih točki koje će publici isporučiti ekipa iz kluba, a nakon toga svi posjetitelji zaplešu. Barem malo. Kao nekad.
Miroslav Šantek Cobra