Kava s mlijekom – 1,60 eura. Terasa kafića na petrinjskom kupalištu ima pogled na petrinjsko more – zelenu Kupu. Konobarica iz dalekih azijskih krajeva. Šarmantnog hrvatskog govora. Opaka, ozbiljna i pomalo opasna vrućina. Zrak titra na preko trideset u hladu. Topi se led u čaši. Tamo dolje, na pedesetak metara od stola zeleni se rijeka. Ugodna je za kupanje – kažu 25 stupnjeva.
Šumica prema Floridi se puni šatorima kampera. Jedan skakač u vodu s užeta zavezanog za drvo, objašnjava jednom početniku da skok nije strašan. U hladu drveća nanizali su se šatori. Ljudi piju i razgovaraju za drvenim stolovima. Mala plaža se počinje ozbiljnije puniti ljudskim tijelima. Djeca glasno viču i smiju se. Nedjelja je. Zadnja ovog lipnja.
Otvaram drvena vrata na kojima piše – Kupski naivci. Ljetna je to oaza skupine ljudi koji ovdje, uz samu rijeku provode dane i noći svojih života. Saživili su se s Kupom. Ovdje jedu, piju, spavaju. Nešto prije 14 sati, nizvodno pristaje čamac u malu luku. Branko Galijanić dolazi s vožnje. Ide po suprugu u grad, pa se vraća ovdje na Kupu. Ima i cijeli plan. Otplovit će do Nebojana i onda se bez motora plutajući vraćati na ovo mjesto. Satima.
Dolazi i moj “vozač”. Zdravko Mihić me vodi do zavezane Tamare. Tamara je čamac kakvog se rijetko može naći na Kupi. Ima krov. Ima svjetla za noćnu vožnju. Udobna sjedala. Moćan motor. I jake zvučnike zevezane za krov. Zdravko pretražuje YouTube. Pored mojeg uha probija zarazna melodija. Pjeva Sting. Every Breath You Take. The Police. Čini se da bas tutnji kilometrima niz vodu. Tamo prema Sisku.
Radimo krug pored kupališta. Ostavljamo iza sebe zgradu kupališta koja izgleda kao veliki brod. Plovimo uzvodno. Jak motor radi valove iza nas. Kupa se zeleni. Širi se. Smije nam se. Pušta nas da prođemo ispod mosta i vodi nas prema Brestu i nekadašnjem pojilištu. Vjetar nas hladi. Ugodno je. Čovjek bi se mogao kroz ovu zelenu ljepotu danima voziti, a da mu ne dojadi.
S obe strane obale ljudi. Ribič na zarđalom, zavezanom splavu. Čamci parkirani u hladu riječnih uvala. Poneki kajak. Vrijeme je ovdje stalo. Kupa vijuga. Mijenja pozicije sunca u vidokrugu. Ispred nas u daljini veliki ploveći objekt. Lagano klizi poveći splav okićen hrvatskim barjakom. Na njemu se nalazi veliki roštilj. Dim donosi miris mesa. Ekipa ljudi maše na pozdrav. Svi su nasmijani i dobre volje. Izgledaju kao iz nekog fima. Dobrog filma.
Zdravko pozna puno ljudi. I svi njega znaju. Dovikuju s obale. A on pije hladni gazirani sok, smije se i pušta glasno Ganse. Dolazimo do nestvarno lijepog mjesta. Dugi komad pješčane obale asocira na more. Ali, hvali more, drž se Kupe. Ovo je pješčana plaža preko puta Novog Selišta. Vide se skupine kampera u dubokom hladu. I betonsko postrojenje u koje ulazi voda, prerađuje se i cijevima putuje do kućnih slavina Siščana.
Bez ikakve sumnje, Bog je podario ovdašnjem narodu vodeni raj na zemlji. Prolaze ratovi, padaju Vlade, Pitove ruke više nisu mlade… kaže Azrina pjesma. Vrijeme leti i ne čeka nikog, a Kupa i dalje teče.
Kad smo se vratili u “bazu”, Zdravko je ostao u njoj. On ne ide nikud. Ovdje spava na zavezanom splavu. Kaže da je uz vodu hladnije i ugodnije. Ljujaju ga valovi. Bude žabe i dabrovi. Komarce je, kaže, riješio. Jedino sinoć nije mogao spavati. Tukli partijaneri elektronske ritmove do zore. Ali to je jednom godišnje.Večeras će spavati kao beba na Kupi.
Miroslav Šantek Cobra
