JUTRO
Jutro je samo donijelo mirise, boje i svjetlost novog dana. Nije umirilo misli u Vladinoj glavi. U životu nije pio alkohol, a sinoć je popio pivo. Ni san mu nije mogao na oči. Samo je mislio o događajima koji su se iznenada pojavili u njegovom životu.
I Milomir je manje više probdjeo noć. Negdje oko ponoći zvao je telefonom portal Evo priče. Rekao je da su on i Vlado spasili čovjeka od utapanja. Od sigurne smrti. Da ih sudbina nije postavila na to mjesto, nepoznati čovjek bio bi sada sasvim sigurno mrtav.
Vlado Jajčinović i Milomir Nežić su prijatelji iz djetinjstva. Generacija 1963. Odrasli su uz petrinjsko polje koje dodiruje nasip Kupe u predjelu oko ulice Mile Wood. Od malih nogu znaju sve puteve koji vode do rijeke, a i mnoge riječne tajne. Na tom dijelu poznaju Kupu u dušu.
Često noću plove čamcem u lovu na somove. Te velike ribe, kako oni tvde, njima često zagrizu mamac na predjelu od ušća Petrinjčice u Kupu pa prema starom kanalu. Tako su i ove nedjeljne ljetne noći dovesali u prevečerje do ušća. Ljetna je noć. Početak srpnja. Gori i nebo i zemlja, ali kad nestane sunce s obzora i kad mrak pojede dan, ovdje na površini Kupe je ugodno prohladno.Kupa je prirodni klima uređaj.
HELP! HELP!
Zvukovi s obližnjih gradskih ulica su utihnuli. Grad se spremao za duboki san, a sat je pokazivao vrijeme:22:15. Riba nije grizla. Otisnuli su se prema dubini predjela kod starog kanala, a onda iz mrklog mraka začuli glas koji je pozivao u pomoć. Neko je sredinom rijeke uzvikivao Help! – upomoć na engleskom jeziku. Vlado i Milomir su okrenuli glave prema zvuku jer oko glava na čelu su imali baterijske svjetiljke. Vidjeli su siluetu ljudskog tijela kako nestaje ispod vode.
Ovdje je Kupa brza i duboka. Do dna je oko četiri metra. Nisu znali što učiniti. Vidjeli su tijelo koje je nestalo ispod površine u dubokom mraku. A onda je na trenutak pored čamca izronila ruka. Vlado je instiktivno reagirao. Zabio je veslo ispod ramena čovjeka i zaustavio ga u tonjenju. Brzak je vukao tijelo ispod čamca. Situacija je postajala opasna za sve. Morali su upotrijebiti veliku silu da beživotno tijelo otmu od brzaka vode i ubace u čamac.
Vlado se morao jako nagnuti prema površini vode. Povukao je tijelo, Milomir ga počeo vući na čamac, a tada u tom neprirodnom položaju i sili, Vlado pada u vodu, ali se hvata za čamac i uspinje. Čovjek je bio na sigurnom. Odveslali su do obale i tijelo postavili na zemlju.
Tad su prvi put vidjeli da je to čovjek tamnopute boje kože. Vjerojatno Indijac – misle. Trbuh mu je bio ogroman. Kao u trudnice. Stavili su ga na bok. Držali mu glavu u ruci, a on je počeo povraćati ogromne količine vode. Kad je malo došao sebi, počeo se je križati i vikati – Thank you!
Milomir je zvao 112. Došla je hitna pomoć i policija. Odvezli su nepoznatog čovjeka u noć. U sisačku bolnicu. Vlado i Milomir su ostali na obali s puno pitanja na koja nisu znali odgovor. Otkud se usred noći pojavio čovjek na sredini Kupe, tik pred utapljanjem? Vjerojatno se radi o nekom stranom radniku koji radi na obnovi od potresa. Vjerojatno je s Gradskog kupališta na Kupi, izvan obilježenih bova uskočio u vodu. Pitanje je i kakav je plivač.
Zanima me kako je čovjek sada – kaže Vlado. Nadamo se da je živ i zdrav. Njih dvojica su ostala na jutarnjem suncu u dvorištu u blizini Kupe s velikim količinama stresa u žilama. Doživjeli su nešto što će ih pratiti cijeli život. Ako, doista, izvan pjesme Prljavog kazališta postoje heroji ulice – to su sasvim sigurno njih dvojica.
Miroslav Šantek Cobra