Početak je osamdesetih godina. Ulicom prolaze djeca. Glasno viču. Zadnji je dan školske godine. Rukama trgaju, cijepaju; “drapaju knjige”. Svi ti udžbenici i bilježnice iz kojih su učili pretvorili su se u gomilu papira na vrućem asfaltu. Danas bi se takvo ponašanje nazvalo barbarskim. Veselo odlaze svojim kućama. Tamo ih čeka ljeto slobode. Bezbrižni dani do nove jeseni i novih knjiga.
A uz nogomet na livadama i beskrajna druženja u velikim grupama izvan kuća po cijele dane, negdje u nekom kutku njihovih soba, vjerno i uvijek spremno su ih čekali strip junaci iz stranica povećih hrpa raznih stripova poslaganih na podu. Uvijek su tu i Alan Ford, Zagor, Veliki Blek, Mali rendžer, brkati mu frend Frenki i Ana četiri pištolja….
Gradski kiosci su se šarenili od omota jarkih boja upravo pristiglih novih stripova. Novac se zbog njih okretao na tim mjestima svakodnevno. Tiraže su bile ogromne. Potražnja još veća. Niko nije mogao ni zamisliti scenario kao iz nekog stripa koji priča priču o tome kako su djeca prestala kupovati i čitati stripove. A to se desetljećima nakon tih godina u velikoj mjeri i dogodilo.
Strip je danas postao rijetka i u mnogim slučajevima luksuzna roba. Moj prijatelj Stiv, sa zadnjeg kata betonske spavaone u sisačkom Podjarku to jako dobro zna. On je kolekcionar stripova i prati tu scenu i tržište. Stripovi iz bivše države, datuma nastanka šezdesetih ili sedamdesetih godina su jako traženi. I drže visoku cijenu. Za poneki stari primjerak, recimo, Zagora, treba odvojiti popriičan iznos eura.
Tomislav Škrljac (1981.) predratno dijete, sjeća se tih petrinjskih kioska u parku prepunih friško mirišljavih, otisnutih, ukoričenih tabli stripova. U obiteljskoj kući u Turkulinovoj ulici upijao je njihov miris, crteže, dijaloge, radnje. Postao je ovisan o njima. Toliko da je posegnuo za bijelim komadom hamer papira, crnim tušem i perom. Zahtjevan je to posao. Treba smisliti priču. Likove. Olovkom nacrtati osnovni kroki, a onda tušem preći preko njega. Tad nema mogućnosti pogreške. Morate biti precizni. Mnogi koji se upuste u tu avanturu jako brzo odustanu od početnog zanosa i žara i zauvijek se ostave crtanja stripova.
Učitelj je razredne nastave s pojačanim programom likovne kulture s diplomom stječenom na Učiteljskom fakultetu u Petrinji. Ali ne radi u struci. Niti živi u Petrinji. Razgovaramo u izložbenom prostoru Gradske munjare Petrinja, tik pred otvorenje njegove izložbe stripa i ilustracije koja će biti postavljena do 31.7.2024. Reklamno i medijski, najava za izložbu je skromno odrađena i samo dobro upućeni gosti pristižu u ovu kuću na obali Petrinjčice.
Na zidovima su uramljene table stripova iz više faza njegovog stvaralaštva.Ispod stripova, poslagani su glineni predmeti izrađeni rukama Keramičkog ateljea Petrinja. Spoj stripa i keramike na jednom mjestu nije se nikad dogodio u povijesti ovog grada.
Škrljac je ostavio svoj strip i ilustratorski potpis na puno mjesta tokom godina. Crtao je za Modru lastu, Smib, RTL kockicu, stripove o Petrinji u raznim prigodama. Nakupilo se podosta radova iza njega. Osim stripova i ilustracija, piše kratke fantastične priče, edukativne priče za djecu i scenarije za stripove.
Kruh svagdašnji zarađuje preko interneta. Digitalni nomad, freelancer, sve su to današnji nazivi posla kojeg radi od kuće, a dom mu je od 2012. Kloštar Ivanić. Ilustrator je i dizajner za strane tvrtke. U toj branši dizajna, ako si dobar, može se živjeti od tog posla, ali od stripova – ne.
No, stripove ne želi prestati crtati. Oni su jednostavno dio njegovog bića. U slobodno vrijeme nacrta poneku tablu. Smisli neke nove stvari. Današnje doba je donijelo veliki komfor i lakši način stvaranja crteža na računalu. Može se ponavljati tisuću puta dok se ne dođe do zadovoljavajućeg rezutata.
Škrljac je pripadnik one vrste petrinjskih umjetnika koji rade, djeluju i ostavljaju svoj pisani i crtani trag iza sebe, ali nisu poznati široj javnosti. Ali važno je da postoje.On živi u svom nacrtanom svijetu. Ako vas neko upita, ima li u Petrinji strip crtača? – odgovorite mu potvrdno.
Miroslav Šantek Cobra