Agresivnim marketinškim načinom – lijepljenjem velikog broja plakata na rasvjetne stupove most, ograde, s navedenim nepostojećim uglovima ulica, mjestu i čudnim datumima, u Petrinju je stigao cirkus.
Koliko je vidljivo na društvenim mrežama na fotografijama koje su snimili i postavili građani, postoje deve, koje će očito sudjelovati u cirkuskom programu.
Taj dolazak šarene šatre u grad, podsjetio me na događaj od prije točno 20 godina. Te jeseni, početkom studenog 2004. u Petrinju je došao cirkus. Utaborio se pored nasipa Petrinjčice, na mjesto pored mosta u Srnakovoj, preko puta ulaza u Gavrilovićevo nogometno igralište.
U to doba, tu je bio prazan prostor. Blatna, mračna površina koja je obilato i učinkovito skrivala ljubavnike u automobiima. Na zadnjem sjedištu moga auta – pjeva o tom Željko Bebek. Ali na par noći, morali su se zadovoljiti na nekom drugom mjestu. Zbog cirkusa.
Petrinja tog doba nije nudila veliku zabavu i noćni život. Možda su na to računali ti cirkusanti koji su pristigli na neviđeno, s financijskim rizikom. Za razliku od ovih današnjih cirkusanata, njihov marketing je bio neviđen.

Gradom se pročula vijest da ulicama grada hoda čovjek koji vodi slona. Morao sam to vidjeti svojim očima. U kasno popodne, sredinom Turkulinove ulice, ukazao se sulud prizor. Glasine su bile točne. Držeći odraslog slona za uho, “sredinom džade” hoda čovjek. Potpuno mirno vodi divlju životinju. Ljudi na pločnicima zastaju. Gledaju što se događa. Nitko od njih nema smartphone s kojim bi mogli snimiti taj prizor jer ne postoje.
Iza slona se lagano vozio automobil s velikim zvučnicima na karoseriji i treštavim audio pozivom na posjet cirkusu. Iza njih se stvarala automobilska kolona. Mnogim vozačima se nije svidio taj prizor,mnogi su trubili iza njih, ali su svi imali oči uperene u ogromno slonovo tijelo. Lik je sa slonom paradirao središtem grada, spustio se u Gajevu, prošao pored parka, prešao most na Petrinjčici, skrenuo u Nemecovu i vratio se u bazu – šatru koja je tad bila gotova i postavljena za prihvat posjetitelja.


U studenom noć brzo pada. Čuvena petrinjska magla spušta se na površinu Petrinjčice. Blato, lagana, hladna kišica. Sprema se duga mračna noć. Beživotna. Ali ovdje su svjetla primamljiva. Zovu da im se priđe. Gledam kako ljudi ulaze u šatru. Nema ih puno. Ulazim i ja. Ispod krova šatre, u krug su postavljene tribine. Nestaje vanjska hladnoća. Svjetla su potpuno prigušena sve dok ne krene program.
Dresura životinja i korištenje istih u zabavne svrhe nije nikad bilo u mom krugu interesa. U doba ove priče, cirkusi su još obilato koristili dresirane životinje koje su izvodile razne cirkuske točke. Od svih tih cirkusarija, upečatljiv je bio dio kad je u središte šatre dopuzao pravi krokodil. Čovjek je došao do njega, raširio mu usta, ukazali su se ogromni zubi, a on je stavio glavu između njih. Kao neka fora – valjda. Izaziva lik sreću.

No, bilo je tu i finih stvari. Bio je mađioničar koji je pred nama raščerečio neku ženu na sastavne dijelove, a ona se nakon nekog vremena, sama sastavila – kao da ništa nije bilo. Bilo je i zadivljujućih akrobata. Žene i muškarci, mišićavih tijela, visoko u zraku radili su nevjerojatne stvari. Gutači vatre, žongleri, nezaobilazan klaun…

Vrijeme je brzo proletjelo. Hladan noćni zrak na obrazima. Odlazak kući i svjetla koja postaju sve manja u daljini iza leđa. Sutradan, čarolija je nestala. Vrlo brzo, cirkus se razmontirao i kamionima nestao s ovog mjesta. Ostao je samo trag šatre. Još iste noći ljubavnici su se vratili na svoje mjesto, a tko zna gdje je otišao cirkus. Ni ja više nikad nisam ušao u taj zatvoreni svijet na kratko vrijeme.
Miroslav Šantek Cobra