Beli sjedi na trosjedu u sobi gdje je i počeo njegov život. Ispred njega veliki televizor na zidu, razbacane nove stvari koje se još ugrađuju u potpuno nove zidove i podove i koje svaki dan pristižu i zaokružuju cjelinu njegovog života. I kolona automobila koji neprekidno teku petrinjskom Gupčevom ulicom. Vidi ih kroz prozor.
75 godina prije, snjegovitog dana u ožujku, Beli se rodio baš ovdje, na metar od mjesta na kojem sjedi. Preko dubokog snijega dotrčala je babica koja je u to vrijeme porađala rodilje. Ali davno je to bilo. Ova zemlja ispod kuće je sve to zapamtila.
I onaj vjetar koji se podigao iz Kupe i stvorio pijavicu koja je razorila jedan dio Petrinje zadnjeg dana srpnja 1982. obrušio se i na njegovu kuću koja je nastradala. Zlo došlo, pa otišlo. Popravili su je taj put.
Ali ni desetak godina poslije, petrinjskim ulicama tutnjio je rat. Grad je okupiran. Ranjen. Razvaljen, opljačkan i dobrim dijelom porušen. Kad su topovi prestali rigati vatru i kad je napokon mir prekrio ove napaćene prostore, kao i tisuće drugih Hrvata, Beli se vratio i vidio samo tugu i očaj. Kuća je bila neupotrebljiva. Tadašnja obnova ju je popravila i niko nije više mogao ni pomisliti da će se dogoditi opet neko zlo.
A dogodilo se. Brutalno i bez najave. Potres je Belog srušio sa stolice i raskrvario mu glavu udarom u stol. Zidovi su se raspukli. Prozor je izletio prema cesti, a hladan zimski zrak je ušao kroz novonastale pukotine i rupe. I ponovo egzodus.Ponovo rušilačka priča.
Zima provedena u tankim i skučenim zidovima kamp kućice. Sve do dolaska kontejnera. Život iza ruševine u dvorištu. Kuhanje hrane ispod šatorskog krila usred zime. I ono najgore – obitelj se morala razdvojiti . Nisu mogli živjeti u tim uvjetima i supruga s djecom je otišla u Njemačku. I danas su tamo.
Belom je ostao Rio. Stari dobroćudni pas. Vjerni suputnik. I beskrajna obilaženja Ureda za pomoć, sve dok nije stigla dobra vijest. Na mjestu te puno puta izranjavane kuće, gradit će se zamjenska kuća. Beli je pristao na to. Napokon se pojavilo svjetlo na kraju mračnog tunela.
Željko Grčić Beli je poznat lik u Petrinji. Dugogodišnji je čuvar Gradskog kupališta na Kupi i ljeti i zimi. Svakog dana i noći. Sve do mirovine. A na trenutak, za njega je saznala i cijela Hrvatska. Jednom zgodom, baš tu na tom kupalištu, spasio je jednu ženu od utapanja. I postao ponos Hrvatske. Njegovo lice se smiješilo s TV ekrana, a i novine su pisale o njemu.
Zadnju inačicu njegove kuće gradili su Slavonci. Prekrasni ljudi – kaže za njih. Zidali su zidove, pojačali ih s toliko željeza, da mu se čini da je sada kao u Japanu. Ako udari i desetka, izdržat će.
Ponosno pokazuje sve prostorije. Njegova kuća danas ima 85 kvadrata prostora i potpuno je nova. Polako ju namješta i čeka trenutak kad će obitelj ponovo biti na okupu u Petrinji.
Neki dan, na jednom od brojnih obilazaka gradilišta na ovim potresom zahvaćenim prostorima, Belom je na vrata zakucao i ministar Bačić sa svojim suradnicima, županom Celjakom i gradonačelnicom Komes. Svi su razgledali novu kuću i ugodno se iznenadili.
Pitao Belog, Bačić je li zadovoljan novom kućom, a Beli reče da je jako zadovoljan kvalitetom izrade i prestankom njegove agonije, ali da će biti do kraja sretan kad svi stradalnici osjete ono što on osjeća. Mir, spokoj i neki novi početak.
Miroslav Šantek Cobra
