Nebo pred kišu. Lupa alata radnika – obnovitelja u središtu Petrinje. Još jedan radni dan juri kraju. Odavno za promet zatvorena Nazorova ulica stenje od tupih udaraca građevinaca, a u produžetku te prašnjave, radničke priče, razlio se gradski park u svom punom zelenilu ljeta.
Pohodi ga mladost. Zgodne mlade djevojke obučene u ljetne haljine finog kroja i mladići koji oblijeću oko njih. Smijeh i radost. Bjelina svatovskih stolova na cesti koji pićem dočekuju razigrane svatove. I visoki toranj sv. Lovre koji odbrojava zadnje minute kad će u svoju unutrašnjost pustiti sve njih.

I ona je tu. Edit Posavec je majka koja danas ženi sina. Tako bi, otprilike, išle riječi nekog prigodnog narodnjaka. Edit je moja susjeda iz Brezja. Moja prijateljica, umjetnica, koja me je pozvala na ovo mjesto u jednom od najvećih trenutaka njenog života. Edit je jedna od mnogih majki koje u ovakvim trenucima sve proživljavaju isti osjećaj.

Danas je postavila hrvatski barjak na njenu kuću u Brezju. S razlogom i punim pravom. U kratko vrijeme dogodile su joj se tužne i vesele stvari. Nedavno joj je umro otac Pjer. Poznati petrinjski slikar. Ta tuga i gubitak će uvijek spavati u njoj. Ali nedavno se riješila i stambene agonije. Nakon godina seljakanja po tuđim stanovima i kućama, napokon je uspjela uz program samoobnove popraviti kuću s teškim ožiljcima potresa i vratiti se predpotresnom životu. Svoja na svome.

A onda se rasplakala kad sam ju upitao što osjeća kad vidi svog sina Tea kako se kroz par minuta sprema odvesti dugogodišnju djevojku (ona ju zove Barbi, a Barbara joj je ime) pred oltar. Kaže da im želi svu sreću ovog svijeta na njihovom zajedničkom putu. Edit ima još jednog sina – Petra.

Barbara Klarić i Teo Kolić su petrinjski ljubavni par s dugogodišnjim stažom. Zajedno su već osam i pol godina. Barbara je logoped zaposlena u jednoj zagreačkoj školi, a Teo je programer u jednoj IT firmi, a i poznati je muzičar. Gdje će živjeti u budućnosti – još ne znaju, ali ovaj dan su čekali dugo vremena i na kraju je došao. Teo je Barbaru dovezao u okićenom starom BMW-u, a službeni svjedoci njihove bračne veze su kumovi Marina Čančar i Fran Komlinović. Njihove riječi na moj upit za kraj priče su – Živjela Petrinja.

Vjenčao ih je župnik Josip Samaržija. Obradovao sa se kad sam ga ugledao jer taj čovjek, osim što je župnik je i vrsni šahista i zaljubljenik u fotografiju. Nije se dugo pojavjivao u javnosti zbog zdravstvenih problema, a više detalja o tome u budućoj priči portala – Evo priče.

Kad je počeo obred vjenčanja izašao sam iz crkve. Kiša je padala kao iz kabla. Par nepoznatih prijatelja tamne boje kože i nepoznatog jezika ostalo je u paviljonu čuvati piće dok svatovi ne izađu iz crkve. Smiju se i pijuckaju. A mene kiša probija do kože. Topla, ljepljiva. Hodam mokrim Brezjem. Život ide dalje. Drago mi je zbog Edit.
Miroslav Šantek Cobra