Tamni, prijeteći oblaci su došli sa sjevera. Prešli su Kupu uz pomoć jakog vjetra s namjerom istovariti teški teret nad gradskim ulicama. A onda se začula zvonjava. Kompjuterski navođena zvona na tridesetak metara visine udarala su svom snagom. Stari je to crkveni običaj kad su žitelji na taj način molili Svevišnjeg da razbije te crne oblake. Ovog puta su uspjeli. Nevrijeme je blago zaobišlo Petrinju, okrenulo prema Sisku i produžilo prema Bosni. I zvona su zašutjela.
Svaka priča o Petrinji često ne može zaobići crkvu sv. Lovre. Staro je to zdanje, nedavno preživjelo potres, ali još uvijek se ne da. Stoji i dominira nebom iznad grada. U njega ulaze i vjernici i nevjernici. Dolaze čuti riječ Božju ili dogovoriti vjenčanje, krstitke djeteta ili posljednji ispraćaj. Svi putevi kad tad vode kroz ta vrata.
Među Petrinjcima se može čuti, bilo na ulici, kafiću ili nekom događaju priča o čovjeku, kažu dobre duše, onog koji se striktno drži pisane riječi u Bibliji i voljan je pomoći. To je tamošnji župnik Josip Samaržija kojeg je ove godine teški infarkt skoro odveo na onaj drugi svijet i mnoge građane zanima što se trenutno događa s tim čovjekom.
A on ovog vrućeg popodneva sjedi u klimatiziranoj prostoriji u dvorištu crkve. Liječnici su mu rekli da se treba čuvati vrućina i hladnoća, držati se propisane dijete i piti tablete. I doista, na stolu je puno kutija raznih lijekova. Nužna stvar ako čovjek želi ostati živ. A ovaj za Evo priče kaže da želi.
Josip Samaržija je iz slavonske požeške “Zlatne doline”. Rođen 1964. u tim predjelima oko Velike, vrlo brzo ostaje bez roditelja, ali se u njemu i vrlo brzo stvara velika želja pobjeći iz tih malih, uspavanih mjesta gdje se ništa ne događa u Zagreb. Miris velegrada je morao osjetiti. I to sve zbog šaha, te prastare igre figurama na šahovskoj ploči koja mu je ušla u mozak i tijelo.
Malo ljudi zna da je on profesionalni vozač. Čak je i inžinjer cestovnog prometa. Ali se tada, ranih osamdesetih, kako kaže, nešto u njemu prelomilo. Upao je u društvo katoličke mladeži koje je u to vrijeme bilo jako i mnogima primamljivo. Ne drže vodu priče o nemogućnosti pripadanja crkvi ili vjeri u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji. Mnogi mladi ljudi su mogli studirati Bogoslovni katolički fakultet (kojeg je Josip i upisao i završio u šestogodišnjem programu), ili slušati razne seminare o duhovnosti.
Najbolji primjer toga je pojava grupe U2 na svjetskoj rock sceni. Mladi gorljivi irski kršćani su zapalili pravi oganj koji se dan danas nije ugasio, a usput je zapalio mnoge duše. Jedan od boljih rock albuma svih vremena na prostoru bivše države -Sva čuda svijeta, zagrebačke grupe Film je pod velikim utjecajem te priče. I sam autor, Jura Stublić je pio vodu s tog izvora.
Nakon faksa, Josip se zaredio i bio poslan u Daruvar. 1991. godina je. Rat. Mrtvi civili izranjavani gelerima leže na cesti pred njegovim očima. Mala djeca i njihovi roditelji. Prizor je to kojeg i danas Josip nosi u glavi i za kojeg kaže da je to bio početak stresa koji se nakon puno godina aktivirao na najgori mogući način.
Kako to u tim redovima, slično kao u vojsci, nikad ne ostanete na jednom mjestu, već vas nakon određenog vremena (obično u kolovozu iza Velike Gospe), pošalju na prekomandu, i on je mijenjao župe sve dok se 2011. nije skrasio u Petrinji. I kaže – postao Petrinjac. Ovdje je već 13 godina. Jako puno i pomalo čudno za župnika. Život mu prolazi u istom tempu. Rano buđenje, doručak, misa, razne obveze… Svaki dan je sličan.
U slobodno vrijeme igra šah s lokalnim šahistima. Čak je i njihov predsjednik. Veli da mu je žao što nije mogao postati velemajstor jer za tako nešto moraš satima svaki dan učiti i vježbati. Na zidu mu je uokvirena fotografija kako igra šah protiv Garija Kasparova u Sisku. Za njega kaže da je jednostavno genijalac. Naravno, izgubio je od Kasparova, ali mu je pružio dobar otpor.
Preživio je i potres i sve ono strašno što je on sa sobom donio i kad se situacija napokon malo uspavaa, primirila, skoro je umro.
Bio je 3.3. Nedjelja. Nakon večernje mise, odlučio je malo prošatati parkom u smiraj dana i osjetiti dolazak novog proljeća. No, nešto ga je žestoko presjeklo preko prsa i zaboljelo. Sjeo je na klupu, mislio da će proći samo od sebe, ali nije. Vratio se u svoju sobu, legao na krevet ali bol je bila sijevajuća i konstantna. A onda je napravio potez koji mu je spasio život. Nazvao je časnu sestru redovnicu Mariju Medved koja brine o njemu i ispričao joj o čemu se radi.Bio je sav hladan i znojan.
Razgovarao je i sa svojom liječnicom Marinom Lokner koja mu je rekla da u roku odmah zove hitnu pomoć. Kaže da je imao osjećaj da će umrijeti i rekao je časnoj Mariji da želi biti pokopan na sv. Trojstvu. No časna je bila pribrana, nazvala je hitnu pomoć koja je brzo stigla i odvezla ga u sisačku bolnicu, a zatim u Zagreb u Vinogradsku.
Pamti lica bolničara u hitnoj u kolima dok paze na njega spremni da reagiraju ako stvari još više krenu po zlu, a pamti i kirurški stol gdje je uživo gledao na ekranu kako mu stavljaju stentove i povezuju žile. No bol je i daje bila jaka sve do mu nisu stavili masku s kisikom i onda je uz infuziju osjetio olakšanje.
Pretrpio je izrazito teški infarkt i bio je na rubu smrti. Da nije tako brzo stigao do Zagreba sigurno bi umro. Krešimir Crljenko – ime tog kirurga će pamtiti ostatak svog života. U cijeloj toj priči puno tog je zbog genetike. Puno članova njegove obitelji su umrli od srčanih udara i svi su imali slabe žile.
Na kraju je nakon boravka i oporavka u sisačkoj bolnici vraćen u prostorije župnog dvora. Tu su ga njegovali i oporavljali i polako je došao sebi.
Danas gleda svijet drugačijim očima. Nekako osjetjivije. Nježnije. S još više razumijevanja za tuđe brige.
Miroslav Šantek Cobra