Branko sjedi za stolom terase petrinjskog kafića i pijucka kavicu. Poneki gost u prolazu prepozna njegovo lice i srdačno ga pozdravi. On ozdravi sa osmijehom. Ovdje u Petrinji u rodnom gradu Branka Šubića sve braniteljske udruge i mnogi građani ponose se s njim. Ali tako je i u obližnjem Sisku, a i u velikim dijelovima Hrvatske kroz koje je u tijeku prošlih osam godina prošetao ili protrčao.

Branko je ustvari vrlo jednostavan lik. On ima neku unutarnju želju da u spomen i čast na poginule i nestale, ali i žive hrvatske branitelje, ali i civilne žrtve koje su stradale u vihoru Domovinskog rata, iskaže svoje poštovanje i sućut, ali i ono najvažnije, svojim djelima ukazuje da se ti dani i događaji ne zaborave.

Ruku na srce, tko bi od nas sa 54 godine sebe natjerao na treninge s ciljem pješačenja od Vukovara do Petrinje? Tko bi sedam dana hodao po paklenom suncu stotine kiometara, zastajao pored svakog obilježja Domovinskog rata, poklonio se i zapalio svijeće. Tko bi svoj godišnji odmor potrošio na krv, znoj, počupane nokte na nogama, izmorene mišiće i lomljive kosti? Tko bi u taj projekat uz sponzore uložio i svoj novac, a da ne zaradi ni centa, a niti optereti Državu za cent? Odgovor je jednostavan – baš nitko. Samo Branko.

Osam godina je taj ultramaratonac stvarao sportska čuda. Te zime 2017. došao je kod mene jer je dobio preporuke da bi samo ja mogao napisati neku priču o njemu koja se doista tog dana činila nemoguća i suluda. Rekoh mu da nije normalan čovjek, ali da nisam ni ja i tako smo pokrenui ovo što se upravo danas događa. Danas ga zovu mediji, slikaju ga, promoviraju ga i meni osobno je to drago. Branko je to i zaslužio.

Kroz par dana ponovo kreće na put. Ovog puta od Savudrije do Petrinje. Najteža je to dionica do sada, prepuna uspona i nizbrdica. A ne znaš što je gore od to dvoje. Branko više nema 54, već 62 godine. A to je ogromna razlika koju i njegovo tijelo osjeća i samim tim ovo što upravo pokušava svakako vrijedi svake pohvale.

30.7.on je u kombiju s ekipom koji fura na more. A to je ubrzo. Kaže da je nestrpljiv da krene i završi i tu etapu života. Ovog puta s petrinjskog Pigika do Senjaka će ga snimati i dron. A kad se to završi – je li tome kraj? Ja odgovor znam. Branko mi je u povjerenju rekao. I kao uvijek, saznat ćete prvi u Državi informacije na Evo priče.

Branko se ovim putem zahvaljuje portalu Evo priče i svim njegovim mnogobrojnim čitateljima na porukama podrške i motivacije, a poziva ljude da kad se na taj Dan pobjede ukaže na rubu Grada Petrinje, izađu na ulice i pomole se i prisjete svih poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Jer za njih on sve ovo i radi.

Hajde, vrijeme je da se krene. Bare, Majke. Vinkovački rokenrol. Vrijeme je da se i Branko počne pakirati za put kojeg će nazad pretrčati. A kad u onom deliriju dotrči ogrnut hratskom zastavom na kraj puta, kao i uvijek donijet ću u konzervu hladnog piva. Da skrkne malo nakon točno 303 kilometra trčanja. Prava sitnica. Sretno Branko. I Petrinja i Sisak i cijela Hrvatska su s tobom.
Miroslav Šantek Cobra