Pristupne livade su pune parkiranih automobila. Suha zemlja i trava koja vapi za kišom ispod kotača. U daljini ljudi igraju odbojku na pijesku. Na obzoru iznad njih se nadvio toranj crke sv. Lovre.
Ljeto je 2024. Kraj srpnja. Ljudi hrle prema petrinjskom kupaištu na Kupi. Sunce je toplo.Jako.Mada se već može vidjeti kako polako mijenja boju. Tko se popne na nasip, ukaže mu se petrinjska rivijera. Čarobno mjesto.
Mirišu ćevapi i papaline iz dubokog ulja. Šank je prepun. Na terasi stolovi su svi zauzeti. Nitko nije očekivao ovog ljeta toliku navalu na kupalište, a gledajući nasmiješena lica polugolih ljudi uvaljenih u hladu suncobrana, na pamet padaju prizori iz nekih davnih vremena kad je kupalište živjelo punim plućima. Ovo je danas super.
Pješčana plaža je prilično popunjena. Glava koja vire iz Kupe je bezbroj. Hvali more – drž se Kupe. Dvije žene nose sedam pizza u rukama. Neka poveća, gladna ekipa ih čeka. Na bini neki bend održava tonsku probu. Na te čudne zvukove plešu mlade djevojke. Visoko su podignule ruke i smiju se. Nepoznata lica sjede za gomilom stolova. Neki lik svira frulu.
Površinom vode plove čamci. Motori ostavljaju vodenu brazdu iza njih. U daljini prema Floridi hrpa kupača u vodi. Psihodelični su to prizori prepuni boja. Lijepo je biti živ ovog dana i vidjeti to sve svojim očima.
A onda, iznenada, ludi vjetar dovuče tamne oblake. Podigne prašinu preko polja. Sruši suncobrane, razbaca osobne stvari kupača. Većina žurno izazi iz vode i sprema se za odlazak na sigurno jer nevrijeme je na vidiku. Miriši kiša u zraku. Sve je to sasvim normalno u ovo doba godine. Osvježenje je na vidiku.
Rivijera se prazni. Mlade majke za ruke vode malu djecu prema automobiima. Ona se smiju. Na terasi čovjek naručuje još jedno pivo i gleda kako vjetar pred kišu prazni petrinjsku rivijeru.
Skita se, snima i piše: Miroslav Šantek Cobra
