U RANO JUTRO
Branko mi je pao na pamet jutros. Oko 6 sati. Na cesti su lokve vode od noćašnje kiše. Ljubavna svađa preko puta. Poneki manijak za volanom koji samoubilački siječe zavoj. A onda tišina. U rano subotnje jutro, ljudi još spavaju ili piju prvu vikend kavu.
A on je tamo daleko. Na nekoj cesti. Već danima trči. Ovo mu je četvrto jutro s takvim fizičkim naporima koje je teško i zamisliti. Pretrčao je Istru i savladao visoku Učku. I utrčao u unutrašnjost ove zemlje koju voli toliko da joj sa preko šezdeset godina života daje sebe na ovaj način.
I to sve zbog hrvatskih branitelja. I mrtvih i nestalih i živih. Zarekao se da će zbog njih pretrčati put od Savudrije do Petrinje.
Samo on zna kako mu je. Koliko ga bole mišići. Koliko mu stradavaju koljena svakim pretrčanim kilometrom. A ima ih. Čak 303. Na putu susreće dobre ljude iz tih krajeva. Oni ga hrabre, bodre, daju mu podstrijek da ide do kraja.
TREĆI DAN JE NAJGORI
Jednom prilikom mi je ovaj ultramaratonac rekao da je treći dan najgori. Nakon višemjesečnih priprema i čvrste odluke za ovakvom zahtjevnom sportskom avanturom, čovjek jedva dočeka početak trke.
Ispunjen je adrenalinom i snagom. Prvih pedesetak kilometara otrči bez problema. Onda stane. Najede se. Odmori. Odspava. I sutra ponovo ista stvar, Adrenalinska ekstaza je još uvijek jaka.
Ali treći dan tijelo počinje boljeti. Noge koje su pretrčale stotinjak kilometara kao da se počinju pitati zašto se to uopće radi. I tu se stvar obično lomi. Tu nastupa mentalna snaga. Kad ti mozak kaže da izdržiš i završiš svoj zacrtani put.
Vijesti s terena govore da je Branko Šubić prošao taj treći dan. Sasvim sigurno, za par dana, u rano jutro, 6. kolovoza pojavit će se na petrinjskom Pigiku.
Tamo će ga dočekati petrinjsko – sisački sportaši i onda će s dronom iznad glave koji će snimiti tih posljednjih nekoliko kilometara trčanja kroz sam grad do Senjaka i tamošnjem Spomeniku pukovniku Predragu Matanoviću i suborcima uz svečani doček završiti njegova ovogodišnja akcija: Da se ne zaboravi.
Miroslav Šantek Cobra