Bok!– uzdignuta ruka na pozdrav.
Bok! Kako ste? Jel sve dobro? – uzdignuta ruka na pozdrav.
Bok! Želim vam sve najbolje, zdravlja vama i vašoj familiji! – uzdignuta ruka na pozdrav.

I brojne druge situacije, kada sam se, posve slučajno susretao na petrinjskim ulicama s tim, meni osobno, nepoznatim čovjekom. Pozdravljao bi me i kada bi sjedio uz staklo kafića.

On bi dignuo ruku u znak pozdrava i hitrim korakom prošetao dalje. I nestao negdje iza ugla. Čovjek osrednje visine, osrednjih godina, mršav, s šilt kapom na glavi, cigaretom u rukama, ponekad reklamnim materijalima trgovačkih lanaca, ponekad s vrećom praznih plastičnih boca. Jednom mi je jedan čovjek u kafiću kratko rekao :To je Mijo. I to je sve.

Znao bi ga često viđati u Lilijevom carstvu brze hrane na Trgu narodnih učitelja dok je taj mai restorančić još postojao. Mislio sam da tamo navraća na kavu ili neki slasni zalogaj, pa sam se i sam uputio na tu adresu tražeći podatke o njemu.

Liliju se lice promijenilo kad sam ga pitao za tog čovjeka. Razvukao mu se neki blagi osmijeh preko njegovog lica, kao da sam pitao za nekog bliskog člana njegove obitelji. Sjeli smo za stol i uz kavu mi je započeo priču o njemu s rečenicom: Pošteniji čovjek od njega u Petrinji ne postoji!

A Lilijeva supruga Mihaela je dodala da je on mali dobri duh Grada Petrinje. Još prije potresa, kad je Lili otvorio svoju radnju u staroj kući u Nazorovoj i tamo od rana jutra razvlačio tijesto za pite, taj čovjek je ušao, pozdravio ga i pitao ga treba li mu išta.

Naravno, da Liliju nije trebalo ništa, ali se nekako dogodila jaka prijateljska kemija između njih. I tako je čovjek pod nadimkom Mijo postao svakodnevni gost u Lilijevom prostoru. U 4 sata ujutro bi se pojavio i dok bi grad još hrkao u dubokom snu, njih dvojica bi pili kavu i slušali glazbu. Svakog dana.

Čak je i Mihaela postala sumnjičava kud to njen suprug odlazi tako rano. Pomislila je da se možda nalazi s nekom drugom ženom, a onda je shvatila da je to Mijo. I ona ga je jako zavoljela.

Miju život nije baš gladio po licu. Kao i mnoge druge ljude, ali on je od početka koračao na nekom pravocrtnom, dobroćudnom i poštenom putu od kojeg nikad nije ni centimetar odstupio.

Počeo je pomagati Liliju pri nekim sporednim poslovima: odlazak u nabavu, do pošte, banke, po sitne potrepštine, cigarete…

Nikad nije tražio ništa, ali Lili mu je uvijek ponešto dao. A i to što bi dobio, kad bi vidio nekoga u nekoj potrebi, taj Mijo bi mu to široka srca poklonio. Što sam više slušao, sve mi je postajalo nevjerojatnije.

On je također jako dobar i s puno drugih ljudi. Jednoj starijoj gospođi u stambenoj zgradi preko puta pomaže kad joj god što zatreba. Slično kao i s Lilijem, vrijeme provodi i u trgovini kod Tokića ili Supersportu. I sve to obavlja pješke.

Ne želi da mu se pokloni ništa. Ni bicikl, ni mobitel, baš ništa. Ima neke svoje dnevne rituale i njih se striktno drži.

No jedan događaj je zauvijek nešto u Liliju prelomio.Jednog dana, one ciče zime kad sam otvarao lokal na ovom sadašnjem mjestu, supruga je otišla nekim poslom i na brzinu u toj strci odvezla auto u kojem mi je ostao i mobitel i novčanik,cigarete i baš sve.

A morao sam dočekati ljude iz komunalnog poduzeća koji su najavili dolazak. Ostao sam i gladan i žedan, smrznut i bez ičega. Mnogi su prolazili pored mene, nitko nije zastao i pitao da li mi išta treba na toj hladnoći.

A onda se pojavio Mijo. Dao mi je jednu cigaretu i rekao: Sad ću ja doć. Okrenuo se i nestao, a onda se vratio s vrećicom u kojoj je bio sendvič, sok, kutija cigareta koju mi je kupio i još je u nju stavio 50 kuna. Srce mi se slomilo.

Od tog trenutka on je moj prijatelj do kraja života. Ako ikada ostane bez igdje ikoga ja ću mu pomoći- u to nema sumnje.

I onda je u restoran ušao Mijo. Pozdravio me je i sjeo za stol. Stigla mu je njegova cedevita koju pije uz kavu i to je sve.

Mijo nije Mijo. On se zove Mišo Šimić.Ima 63 godine. Iz Zavidovića blizu Sarajeva je rodom. U Petrinju je došao prije dvadeset godina. I od tada je nepovratno zavolio.

Živi s bratom koji mu je sve u životu i kojeg neizmjerno voli, a i on se brine za njega. Spasio mi je život za vrijeme potresa – kaže. Stan se zatresao, ormar je krenuo padati na mene, a moj brat ga je uhvatio rukama dok se ja nisam maknuo.

Njih dvojica su živjeli u stambenoj zgradi koja danas fizički ne postoji jer je uklonjena zbog posljedica potresa – preko puta mjesta gdje je nekad stajala Momčilovićeva gostionica u Turkulinovoj.

Spavati ide rano, već oko 21, 22 sata i rano se ustaje. I odmah je kretao u pomoć Liliju koji je u šest sati dolazio u lokal.

Dnevno pređe dvadesetak kilometara. Hoda ulicom i pozdravlja ljude. Zašto – pitao sam ga? Ljude treba poštovati. Ja njih volim i oni vole mene. Svi smo mi raja. To je građanska dužnost – kaže.

A onda se dignuo i otišao. Ima svoj raspored.Svoju dnevnu rutu. Hoda tim petrinjskim ulicama koje su sada njegov život i bez kojih ne može. Miju ili Mišu vjerojatno ne poznate, ali ste ga sasvim sigurno vidjeli na ulici.

U svakom slučaju on vas voli i bezrezervno će vam pomoći. Makar imao nešto malo novaca u džepu, on će vam ih dati. Takvi ljudi su rijetki. Postoje u pričama. Ali on je tu. Stvaran.

Miroslav Šantek Cobra