Konobar je donio kavu za stol terase kafića uz samu cestu u središtu Petrinje. Promet je ovdje gust. Miješa se buka građevinskih strojeva i automobila. U neposrednoj blizini obnavljaju se kuće u nizu oštećene potresom.

Petrinjci su naviknuli na ovakve prizore. Očekuju novi izgled grada koji je sve bliži. Novi početak. Sjede u pauzi posla ili dokolici i piju kavu. Među njima su i Vlado i Milomir. Još su pod dojmom svečanog prijema kod gradonačelnice koji se dogodio prije desetak minuta. Uz njih su simbolični pokloni – knjige i stucke. I zahvala iz srca koju su primili.

Vlado Jajčinović i Milomir Nežić prije mjesec dana su postali poznati tisućama ljudi preko teksta na portalu Evo priče – jedinom lokalnom mediju koji čitateljima donosi ovakav originalan sadržaj.

Dakle, dvojica starih prijatelja, ribiča, riječnih vukova koji Kupu u petrinjskom kraju poznaju u dušu, te ljetne noći su kroz mrkli mrak čamcem krstarili vrlo opasnim dijelom rijeke. Ispod njih su dubina i brzaci koji i najboljeg plivača mogu odvesti u smrt.

Na tom mjestu se ne očekuju ljudska bića u vodi. Pogotovo ne u 22 sata. Ali dogodilo se. Poziv na izmaku snaga u pomoć na engleskom jeziku ih je prenuo i iznenadio. Svjetiljke na njihovim čelima su pretraživale brzu vodu pored čamca. I onda su ugledali beživotnu ruku koju je voda podignula na trenutak na površinu.

Vlado veslom privlači tijelo prema čamcu. Ono je teško, beživotno i voda ga gura ispod čamca. Milomir svom snagom vesla i pokušava održati čamac na mjestu, a kad je Vlado počeo uvlačiti tijelo čovjeka u čamac, on se jako nagnuo i voda je počela ulaziti u njega. Tad i Vlado nakratko pada u vodu, ali operacija iznenadnog spašavanja utopljenika je uspjela.

Na podu čamca ležao je mladić tamne boje kože. Najvjerojatnije jedan od stranih radnika koji rade na obnovi grada od potresa. Na trenutak dolazi sebi i počinje povraćati ogromne količine Kupe koju je popio. Pokušava se podići pa pada kao rukom pokošen.

Teško diše. Gleda u mračno nebo iznad sebe i nepoznata lica ljudi koji su pored njega. S naporom preko usta prevaljuje riječi zahvale. Križa se rukom i zaziva na pomoć Svevišnjeg. A onda opet nakratko gubi svijest.

Nepoznatog čovjeka Vlado i Milomir su odvezli na obalu. Sad je bio na sigurnom. Pao je u nesvijest, a oni su srećom zapamtili neke osnove Prve pomoći iz škole, pa su ga polegli na bok da se ne bi ugušio vastitim jezikom. Zvali su službe spašavanja. Došla je policija i hitna pomoć koja ga je odvezla. I tu se priča prekida.

Sve to je danas čula uživo iz njihovih usta gradonačelnica Magdalena Komes koja ih je pozvala u Gradsku upravu s namjerom da im u ime svih Petrinjaca zahvali na tome što su učinili i time pronijeli glas o Petrinji kao gradu u kojem žive i ovakvi, obični ljudi iz susjedstva. Heroji ulice.

I doista, ovo je jedna od boljih priča koju bilo koja osoba na čelu nekog grada može čuti. Magdalena ih je pozvala u sklopu ovih velikih rođendanskih dana Petrinje, tik ispred samog Lovrenčeva. Zahvalila im je od srca na spašavanju ljudskog života, a zahvalila je i portalu Evo priče koji je ovu priču prenio čitateljima.

Ono što su na kraju svi poželjeli – i Vlado i Milomir, i gradonačelnica Komes i portal Evo priče, je želja da priču završimo s pronalaskom te nepoznate osobe. Vlado i Milomir bi htjeli upoznati tog čovjeka i s njim popiti kavu. Vro skromno i plemenito. Vrlo petrinjski.
Miroslav Šantek Cobra