Droga se dovezao na biciklu. Nosi bijelu košulju, veliki slamnati šešir na glavi i sunčane naočale. Provezao se kroz šarene kontejnere koji Petrinjce podsjećaju na potres. Sjeo je za stol kafića, naručio kavu i ostavio konobaru euro napojnice.

Droga je Damir Božićević. Trener tenisa i skijanja. Poznato lice među Petrinjcima. Ali lijeva ruka mu se jako trese. Iz džepa vadi gumeni kolut koji pritiska šakom. To ga smiruje. Ali ta trešnja je jaka i postojana. Ona je uzrok potresa kojeg je proživio.

Strahote ljudi koji su doživjeli potres krajem 2020. godine su vidjljive. One žive u ljudima. Neko je nastradao fizički, neko je osjetio veliki stres i unutarnji nemir. I danas, skoro četiri godine od tog groznog događaja, kad se zemlja pod nogama lagano zatrese, blaga panika i nemir zavlada mnogim ljudima.

Droga je jedan od njih. Jedan od svih nas. Droga je odlučio javno za portal Evo priče ispričati svoju priču koja nije nimalo dobra, ali on se bori svakog dana i pokušava živjeti normalno, onoliko koliko može.

BACALO ME PO SOBI LIJEVO – DESNO

Potres sam dočekao sjedeći ispred televizora na katu moje kuće. Upravo sam gledao prijenos uživo iz gradskog parka, gdje je tadašnji gradonačelnik Dumbović obilazio grad i pregledao štetu koju je napravio potres dan prije.

A onda se usred tog prijenosa sve strahovito zatreslo. Dignuo sam se i počeo trčati prema stepenicama, ali me je počelo bacati lijevo – desno, od zida do zida i pao sam na koljena. Stvari oko mene su letjele po sobi. Sve je to trajalo dvadesetak dugih sekundi.

Kroz glavu mi je prošlo da sam bolje prošao nego da sam uspio doći na stepenice, jer tamo bi sigurno jako nastradao. Kroz sav taj kaos istrčao sam na dvorište. Kuća je bila vidljivo napuknuta, zidovi su bili prošarani šarama, dimnjaci srušeni, krov pukao, crijepovi po dvorištu…

Sjeo sam na bicikl i odvezao se do grada. Tamo je bilo strašno. Puno kuća je bilo srušeno, pogotovo središte grada. Kad se spustila noć vratio sam se kući, ali nisam ušao u kuću. Bojao sam se da me na zatrpa. U dvorištu imam malu pečenjaru – vrtnu drvenu kućicu, pa sam tu zapalio vatru i tako dočekao jutro.

I mnogi moji susjedi su mi došli u dvorište malo se ugrijati jer te noći niko nije spavao. Našlo se tu i mesa pa smo zaroštiljali u svom tom očaju. Ali ne može se bez spavanja, tako da sam par noći proveo u stanu kod bratića u Sisku. Kod njega je sve bilo cijelo.

STIGAO JE KONTEJNER

Vrlo brzo stigao je poziv od mojih brojnih prijatelja. David Dobrila, trener golfa iz Opatije s prijateljima mi je dovezao kontejner kojeg su postavili u dvorište pored kuće. Tu sam napokon osjetio prvo olakšanje.

Priključio sam se ljudima koji su pomagali unesrećenima. S prijateljima iz planinarskog društva, kombijem smo svaki dan znali odvesti i do 500 obroka na dan po dislociranim selima oko Petrinje. I tako su prolazii dani. Dolazili su mnogi volonteri u pomoć. Cijela Hrvatska se slila u Petrinju.

Ali potresi su se stalno događali. Manje jačine su bili, ali nikad nisu prestajali. Zemlja se stalno tresla ispod nogu. I onda, nakon desetak dana velikog stresa i stalne akcije, a pogotovo razmišljanja o potresu koji se može ponoviti i zatrpati me, tada sam to prvi put osjetio.

RUKA SE POČELA TRESTI

Odjednom mi se lijeva ruka počela tresti. Nisam tome na početku pridavao puno pažnje. Mislio sam da je sve to od tog stresa, nervoze, straha i da će samo od sebe proći. Ali nije.
Nikako se nije počela smirivati situacija pa sam posjetio iječnika u Češkom Selu.

Tamo je bila privremena ambulanta za psihološku pomoć. Dobio sam, baš kao i mnogi drugi ljudi antidepresive i tablete za spavanje. Tada nisam mogao ni zamisiti da imam tremor ruke i da sam obolio. Ali jesam.

Dvije godine nakon toga i svih pretraga utvrđena mi je Parkinsonova bolest.Uzrok je stres nastao od posljedica proživljenog potresa. Liječnici su mi objasnili da je to bolest s kojom se može živjeti i da treba promijeniti prehrambene navike i način života.

Uz tabletnu terapiju lijekovima, prešao sam na dijetalnu prehranu i sportski način života. Ovo drugo mi nije predstavljalo problem jer sam sportaš cijeli život. Trčim po nasipu Petrinjčice, vozim se biciklom, planinarim po Hrastovačkoj gori, igram tenis s prijateljima. Volio bih zaigrati i stolni tenis kojeg liječnici izrazito preporučuju za ovakva zdravstvena stanja.

BORIM SE SVAKI DAN

Ja sam i hrvatski branitelj i prijavio sam se u petrinjski Veteranski centar, gdje su me izrazito dobro primili. Od vrlo ljubazne voditeljice Adrijane Nenadić i cijelog tima tamošnjih fizioterapeuta.

Vrlo su stručni i vrlo mi pomažu te vježbe. Struja, magneti, bazen, fitness, svega ima u tom centru i za to doista imam samo riječi hvale.

Ono što bi htio još napraviti je osnivanje nekog kluba o Parkinsu u Petrinji. Mjesto gdje bi ljudi mogi ispričati svoju priču, svoje tegobe, načine kako se nose s tim i na taj način, možda nekome pomoći.

A ja se borim svaki dan. Velikim dijelom sam bolest izbacio iz glave. Kad o njoj ne razmišljam, dobro mi je. Ali kad doživim stres zbog nekih međuljudskih odnosa, ona se brzo vrati. I kad se zemlja zatrese. Potresa se i dalje bojim.
Miroslav Šantek Cobra