Kristijan Cavrić sjedi u podrumu Vatrogasnog doma u Petrinji. Tik pored njega, na par koraka su vrata iza kojih je kompletna vatrogasna oprema i tehnika, a kad bi operater u obližnjoj sobi primio poziv koji priziva pomoć vatrogasaca, Kristijan bi u roku jedne minute već bio na cesti s upaljenim zvučnim i svjetlosnim signalima na vozilu i kretao se na mjesto gdje se nešto dogodilo.
On je profesionalni vozač. Nekad pripadnik snaga ratne specijalne policije, a s prvim godinama mira i slobode, prekvalificirao se u profesionalnog vatrogasca i iz rodnog mu Siska – (i danas živi u naselju Željezara), već desetljećima je prirodom posla Petrinjac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Petrinje.
Istetoviranih, jakih ruku i obrijane glave izgleda dosta opasno i zdravo. Vidi se da je u dobroj tjelesnoj formi i da se bavi raznim sportovima u slobodno vrijeme. I mada mu je već pola stoljeća života, kaže da će biti u dovoljnoj fizičkoj i psihičkoj spremi bavljenja ovim opasnim, teškim i odgovornim poslom još barem desetak godina.
Kristijan je jedan od ljudi koji su nedavno, ali i baš svaki put, pobrali miijunske simpatije na društvenim mrežama sudjelovanjem u gašenju požara daleko od kuće. Tamo na sinjem moru. Za portal Evo priče, odlučio je ispričati kako je sve to izgledalo prije nekoliko dana.
ODLAZAK U NOĆ
Bio je baš zadnji dan mog godišnjeg odmora, kad mi je zazvonio telefon. Zvali su me s posla. Znao sam da je neki veći problem u pitanju. Trebalo je poći u ispomoć, dislokaciju na more gdje su se pojavila požarišta. Trebalo je pomoći tamošnjim ljudima.
U 22 sata sam došao u Petrinju. Tu smo pripremili svu opremu koja će nam trebati i već u 23 sata krenuli smo u noć. Na dalek put gdje nas je čekao veliki požar. Dovezli smo se do Zagreba i čvora Lučko, gdje smo sačekali kolege iz drugih dijelova Sisačko – moslavačke županije i onda zajedno u koloni uputili se autocestom prema Trogiru. Bilo nas je 17.
ODMAH U BORBU S VATROM
Oko 6 ujutro stigli smo u Trogir, gdje su nas smjestili u prostorije jedne škole, čisto da se malo odmorimo od puta i nešto pojedemo, a onda smo krenuli na teren na području Seget Vranjice. A tamo je bilo opasno i opako. Gorjelo je nisko raslinje, makija, a plamen se kretao prema maslenicima i nekim stambenim objektima.
Naše petrinjsko vozilo je veliko i moćno. Međutim, tamo je teren bio jako nepristupačan. Uski puteljci koji se ne vide od dima i vatre. Puno suhozida o kojih udaraju stranice kamiona. Vrlo brzo smo shvatili da je ovo vrlo gadan požar koji se ne može ugasiti brzo i lako.
AKO ME VATRA OPKOLI – GOTOV SAM
Oko dvije i pol tisuća litara vode je u spremniku mog kamiona. Ja ga vozim kroz dim i vatru do ljudi koji se odmah prikopčaju na njega i prskaju vatru. Potrošnja vode je ogromna. Već za manje od pola sata sam prazan. Moram se probiti nazad, a vjetar je jak i vrlo lako me vatra može okružiti i zarobiti, a onda sam gotov.
Odlazim po vodu do Trogira na hidrant i tako ukrug. Vrućina je velika. Gori kamen i nebo iznad nas, a tu je još i požar. Ali mi se ne damo. Prskamo tu vatru. Siječemo joj puteve, a ona sve jača i jača. Od 9 ujutro nismo stali, a ni odmorili se. Bili smo direktno u poslu na rubu snaga čak 27 sati neprekidno.
LJUDI PADAJU NA ZEMLJU OD UMORA
U takvim situacijama tijelo valjda otpušta adrenalin. NIste gladni. Samo ste žedni previše. I umorni. Sve više umorni. One fotografije što se mogu vidjeti na društvenim mrežama gdje vatrogasci kao mrtvi spavaju na cesti su istinite. Jednostavno vas umor u nekom trenutku sruši.
Tako sam i ja u nekim teškim trenucima znao mao zaleći. Nađete tvrdi kamen na zemlji. Legnete na leđa i glavu položite na kamen umjesto jastuka. Za 15, 20 minuta se probudite i idete dalje. Spremnik je prazan. Treba vode.
MAJKA SE BRINE KAKO MI JE
Oko 21 navečer zove me majka. Brine se. Pita kako sam i jel sve dobro. Ja joj lažem da smo sve završili i idemo spavati. Bolje je da je umirim. I sam se onda osjećam bolje. Ali, kad se činilo da smo nakon cjelodnevne borbe počeli pobjeđivati požar, vjetar ga je jako rasplamsao.
Uslijedila je teška noćna borba, a onda je ujutro došla “avijacija”. 4 kanadera su istresali velike količine morske vode po vatri i po nama. Morate se sagnuti jer ta jaka voda s neba je teška. Ti ljudi su nam jako pomogli. Vidjeli smo da pobjeđujemo i negdje oko podne požar je počeo tinjati.
NISAM SPAVAO 70 SATI
Nas su došli zamijeniti vatrogasci s područja Varaždina, a mi smo krenuli kući. Kad se zbroji dan prije samog odlaska na teren, putovanje i 27 sati neprekidnog rada, pa putovanje kući, dođe se do brojke da nisam spavao oko 70 sati. Samo sam bio nevjerojatno umoran i gladan.
Kad sam napokon došao kući i legao u krevet nije mi san dolazio na oči. Nevjerojatno. Sve se poremetilo. Ali da je već sutradan stigao poziv na novo putovanje – bez problema bi sve to ponovio.
Miroslav Šantek Cobra