Biljanu sam pronašao u hladu drveća kampa na Kupi u blizini petrinjskog kupališta. Ovo mjesto je njena ljetna oaza odmora i mira. Na roštilju su se pekli ćevapi. Ljudi su sjedili za stolovima čekajući slastan obrok, a Biljanin privatni raj je pored stare auto kamp kućice.

Ovdje se nakon druženja u mirnoj osami ova 34 – godišnja Petrinjka iz kvarta Majdanci opušta. Biljana Pilić je magistar Agronomije, radi u gradskoj komunalnoj tvrtci Komunalac u struci, a cijeli svoj život je posvetila rukometu.

Ta dosta gruba, zahtjevna, naporna, ali za nju čarobna igra ju je davno opčinila, tako da je na parketu rukometnih dvorana dugi niz godina ostavila i srce i hektolitre znoja. Ali sve u životu prođe. Godine diktiraju tempo i vrijeme ozbijnog bavljenja sportom, pa se tako rastala i od rukometa. Ali uz nagovor nekih njenih bivših suigračica iz Siska krenula je u potpuno drugačiju avanturu.

Ono što se u Petrinji i šire, malo zna ili se uopće ne zna je to da je Biljana članica Sisačkih Lađarica. Onih žena koje su ovih dana bile nakratko aktualne u medijima jer su po treći put zaredom osvojile zlatne medalje u Maratonu lađarica na Neretvi.

Biljana je dva puta bila u pobjedničkoj ekipi, a ove godine su je zdravstveni razlozi ostavili na suhom. Ali vratit će se ona u lađu. Za portal Evo priče – ispričala je svoju priču.

PALA SAM U VODU ČIM SAM STALA U LAĐU

Da, nagovorile su me na probu. Rekle su mi da dođem do njih pored Starog mosta, na desnoj strani Kupe, gdje imaju svoje prostorije u Kajak kanu klubu Odra Sisak. Ja sam prihvatila poziv, mada prije toga nisam imala blage veze o veslanju.

Odvele su me niz stepenice do same Kupe gdje su privezane lađe. Čim sam stala u nju, izgubila sam ravnotežu i pala u Kupu. Nisam ni jednom veslom zamahnula, a već sam “blebnula” u vodu. No to je tako. Vodeno krštenje.

PRIVIKAVANJE I VJEŽBA

No, taj pad me nije obeshrabrio. Naprotiv. Počela sam pažljivo slušati i upijati sve savjete koje su mi već iskusne lađarice govorile. Zainatila sam se i postala dio njih. Sve više mi se počela sviđati ta priča.

Lađa je ogromna i teška. Ima oko 900 kilograma. I još nas 10 veslačica, jedna koja paričari (upravlja lađom) i jedna koja je u sredini koja je zamjena i uskače po potrebi. To je ogroman teret i veslanje je naporno i teško.

Treba savladati i tehniku i taktiku i uopće pokrenuti tako veliku lađu. Za tako nešto treba puno vježbe i znoja. Nanizali su se intenzivni treninzi i malo pomalo postala sam dio ekipe. Plovili smo Kupom, veslali i u glavi imali sliku Neretve i Metkovića. Onog što nas čeka na ljeto i za što se cijele godine pripremamo. Za taj Maraton lađarica na Neretvi.

Samo ime maraton vara. Obično ljudi misle da je maraton duga utrka i treba štedjeti snagu i ne ići punom snagom. Ovdje je obrnuto. Od samog starta pa do kraja odmah se ide najjače koliko možete.

Imamo i trenera Matiju Rakića. On nas već tri godine trenira i vodi. Trening traje do sat i pol. Prvo je razgibavanje i trčanje, a onda veslanje. To je u vrijeme od travnja do kolovoza kad se izlazi na vodu. A od listopada do travnja treniramo vježbe snage u sportskoj dvorani.

PRVI MARATON – PRVA ZLATNA MEDALJA OKO VRATA

Ono što našu ekipu krasi su prosjek godina koji je sigurno oko 40. Najmlađa veslačica ima 27 godina, a većina ih je preko 40 ili čak preko 50. Ali niko ne odustaje. To im je ispušni ventil. Uz sve brige, obaveze, obiteljske stvari, poslove, razne probleme, ove moje žene sjednu u lađu i žive za odlazak na maraton.

A kad napokon dođemo tamo, pukne nas velika doza adrenalina. Neretva nije Kupa. Ona je brza, vijugava, nepredvidjiva. Kad sjednete u lađu, jedna noga vam je zakačena za lađu da ne bi u toj brzini i žaru ispali, a tijelo vam je jako nagnuto na stranu izvan lađe.

Imamo u lađi i kompresor, pumpu za izbacivanje vode da se ne bi potopili, jer prilikom veslanja tako puno ljudi velike količine voded valova ulaze u lađu.

Iza nas u malom pratećem brodu je trener i radio vezom daje instrukcije paričarki koja onda nama prenosi upute. Prvi put sam veslala i pobijedili smo. Stavila sam zlatnu medalju oko vrata.

OJ NERETVO – VODO HLADNA

Kad se čuje znak za start maratona, ispred nas je točno 10 vodenih kilometara. Svake godine je konkurencija sve jača i brojnija, tako da je ove godine bilo čak 16 ekipa.

Ja zbog zdrastvenih razloga nisam ove godine sudjelovala, ali sam išla u Metković bodriti cure. I pobijedile su. Tri puta zaredom i tako ušle u povijest Maratona lađarica Neretve.

Tih deset kilometara preveslamo za oko 55 minuta. 58 zaveslaja u minuti. Oko tri tisuće za cijelu utrku. Probajte samo zamisliti koji je to broj, koji je to napor za ruke i tijelo. Ai trenutno smo najbolje. Dva puta zaredom sam s njima osvojila maraton, a one tri puta. Tako sam ponosna na njih.
Miroslav Šantek Cobra