Ako želite vidjeti jedan dio one prave, istinske, plemenite Hrvatske, dovoljno je doći na bilo koju akciju darivanja krvi. Nebitno u kom ste gradu. Ako ste, recimo s područja Petrinje, gdje je ova priča i nastala, zavirite u hodnike Veteranskog centra Petrinja, gdje se u posljednje vrijeme organiziraju ovakve akcije i vidjet ćete ljude koje, većinu, nikada niste u životu vidjeli.

Oni su vaši sugrađani koje neka unutarnja, obično uvijek riječima nerazjašnjena sila, navodi da poklone dio sebe, dio svog tijela, besplatno, humanitarno – onako, od srca u punom smislu riječi.

Oni će napustiti privremeno svoje poslove, živote, radosti i brige i krenuti spasiti sve nas. Jer nikad ne znate, hoćete li završiti na nekom operacijskom stolu, a njihova darovana životna energija, njihova krv, ući će u vaše žile i spasititi vam život.

To se upravo događa. Sada u ovom trenutku, netko negdje treba tu krv.Netko je živ zbog njih.

Ljeto je u zenitu. Vrućine popuštaju. Sunce ima drugačiju boju. Petrinja uspavana leži na tom popodnevnom suncu, a ja se vozim na dio grada koji gravitira prema rijeci Kupi.

Tražim adresu kućnog broja Reljkovićeva 82a, jer u toj kući živi obitelj Ross. Obitelj s početka ove priče. Jedni od onih ljudi koji se odazovu i daruju krv.

Zatekao sam ih kako sjede na terasi s druge strane kuće. U hladu i miru i pogledu na dugačko, travnato dvorište i žute jabuke koje su se s drveta rasule po travi, pijuckaju popodnevnu kavu.

Otac ove male obitelji, Tomislav je cjeloživotni Gavrilovićev radnik. Majstor, pomoćnik voditelja u salamskom odjelu ove tvornice. Danas mu je 47 godina i nedavno je Tomislav prvi put u životu dao krv.

Kaže da je kao mladić od 17 godina doživio nesreću u kojoj je završio na operacijskom stolu i nečija krv mu je spasila život.

Rekli su mu da nakon toga ne bi smio neko vrijeme on biti darivatelj krvi i tako je prošlo vrijeme.

Sve dok nije sreo suprugu Kristinu koja ima poveće iskustvo s davanjem krvi. Ova četrdesetgodišnjakinja koja je jedva dočekala da postane punoljetna i da može dati krv, do danas ima 18 davanja.

Ali to joj nije dovoljno. Puno puta je išla na akcije i puno puta su je odbili zbog manjka željeza u krvi. Ali čim se situacija normalizira – daje krv.

Sve te godine i darivanja i odbijanja, uz nju je to proživljavala i gledala njena kćer Ellena, danas dvadesetogodišnja studentica psihologije na studiju u Rijeci.

Ellena je također, poželjela biti darivatelj krvi, ali su je isto par puta odbili, sve do neki dan, kad je po prvi put u životu, baš kao i njen otac Tomislav dala krv. Na njenom licu se može lako vidjeti sreća i uzbuđenje zbog tog čina, i jedva čeka iduću moguću priliku.

U obitelji je još i 15 – godišnji sin Tony, koji za tri godine se sprema po prvi put dati krv, a i upisao je zdravstveni smjer srednje škole, gdje će, kad jednom završi u nekoj bolnici biti osposobljen za vađenje krvi.

Nikad se ne zna. Možda upadne u neki medicinski tim koji putuje Hrvatskom i prikuplja krv na akcijama dobrovoljnog darivanja.

I Ellena i Tomislav su presretni što su “probili led” i postali darivatelji. Dobili su i poveću zahvalnicu s brojem 1. Ponosno ju drže u rukama. Kaže da kad je ležao na krevetu prilikom darivanja krvi i dok je iz njegovih vena teklo 4 decilitra crvene tekućine u vrećicu, pogledao kroz staklo prema hodniu prema Kristini i Elleni koje nisu taj put mogle dati krv.

A onda je u kadar uletio nepoznat čovjek i pokazao mu palac ispružen prema gore u znak podrške. To je bilo to. Nema dalje.
Miroslav Šantek Cobra