Priča o Peckom, tom selu smještenom u neposrednoj blizini Grada Petrinje je priča o danima ponosa i slave. Ali i priča o krvi kojom je natopljena tamošnja zemlja.
Kraj je kolovoza, jednog od najtoplijih ljeta koja se pamte ikada. I u kasno popodne, nemilosrdno sunce žari i reflektira se od bjeline vapnenačkih stijena koje su nekad bile dno drevnog mora, a prije trideset i tri godine, udubine, pećine u tim stijenama su bile zaklon od prštećih gelera od granata koje su doletjele s neprijateljskih položaja. Tu u blizini, na par stotina metara.
Ljeto 91. je ovdje mirisalo na barut i krv. Skupiše se u Peckom ljudi koji su imali hrabrosti uzeti oružje u ruke i gledati smrti u oči. Iza njihovih leđa, nalazilo se ono najvrijednije što su imali – njihove obitelji i njihov grad. Ova ratna priča iz Domovinskog rata nema baš puno podataka u medijima, ali i ponešto od toga se zna.
Najpoznatija je po televizijskoj snimci u kojoj predsjednik tada tek stvorene Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, po prvi i jedini put u cijelom ratu, obučen u maskirnu uniformu dolazi na prvu crtu obrane obići branitelje i dati im podršku svojim nenajavljenim dolaskom.
Narod ovog kraja i hrvatski branitelji, očito, nikad nisu zaboravii taj njegov posjet, jer su upravo na tom mjestu svečano postavili poveću bistu prvog hrvatskog predsjednika. Ovaj događaj je svakako zanimljiv i jedinstven, a iza njega je poveći trud puno ljudi.
SKUHAO SAM PREDSJEDNIKU KAVU S MLIJEKOM
Priča o tim ratnim danima sela Pecki ne može zaobići obitelj Abramović. Čak petero braće su iz ovog sela: Ivan, Stjepan, Josip, Zlatko i Đuro. U kući pored samih pećina Josip je doživio nešto što se dogodilo samo njemu.
Sve do izbora bio je mir. Bili smo u dobrim odnosima sa ljudima srpske nacionalnosti iz okolnih sela. Živjeli smo mirno i poštovali se. No, čim su došli izbori i nastala Hrvatska, dogodilo se čudo.
Odnosi u zahladnjeli, a nas su prozvali ustašama koji su protiv Jugoslavije. Više nije bilo ni noću sigurno i vidjeli smo da to neće izaći na dobro.
Počeli smo postavljati noćne seoske straže u selu prema selima Gornja i Donja Bačuga i Luščani. A tako i oni, a onda je došlo do otvorenog sukoba. Začulo se oružje. Na dan kada je napadnuta Glina. Meci su letjeli prema nama, granate. Ludilo. Ali mi nismo pobjegli. Naprotiv. Ostali smo u selu, a uskoro su iz Petrinje počeli dolaziti ljudi u pomoć.
Rat je postao svakodnevan. Padaju granate. Ima ranjenih. Naše zarobljene ljude su u obližnjem zaseoku Bjelovac zvjerski masakrirali. Svaki dan je bio nesiguran i borben.
Prije nego što će predsjednik doći, kod mjesta koje zovemo Vrelo, imali smo ranjenih ljudi. Na položaje s kamiončićem u kojem je bio brdski top,a kojeg su vozili Željko Bjelac i Ivica Novak, stric od našeg kipara koji je napravio ovu sjajnu bistu, upali su u zasjedu i bili ranjeni. Cijelu noć su puzali kroz šumu dok nisu došli k nama.
Situacija je bila sve gora i gora, jer je neprijatelj bio puno bolje naoružan, ali nisu imali hrabrosti za izravan napad, već su nas polako iz sigurne udaljenosti granatirali i ranjavali.
I onda, usred tog kaosa i teške situacije, došla je kolona vozila u selo iz smjera Petrinje, kad iz auta izlazi glavom i bradom predsjednik. dr. Franjo Tuđman. Bio je u maskirnoj uniformi. Rukovao se s braniteljima, razgovarao s njima, a ja sam mu prišao i pitao ga hoće li popiti kavu tu s nama uz zvukove granata i mitraljeza u daljini.
Njegovo osiguranje to nije htjelo dopustiti, već su zbog sigurnosti predsjednika htjeli odvesti ga na sigurnije mjesto, no on je jednostavno sjeo i rekao da hoće. Skuhao sam mu kavu s mlijekom, on je na miru popio i na odlasku rekao: Čuvajte se dečki i štedite municiju. Nemamo je puno!
Sjeo je u auto i otišao, a uskoro se kanonada granata sručila na selo.
To što je Tuđman s nama, u ovoj kući, na ovom mjestu usred tog ratnog stanja popio kavu i što nas je obišao, nama je puno značilo.
Nažalost, desetak dana poslije, Pecki je okupiran,a branitelji se se povukli prema Petrinji. Ja sam tu tužnu vijest primio u bolnici. 3. rujna pala je salva od deset granata u mojoj blizini. Jedna od njih me je teško ranila. Prekrila pijeskom na zemlji. I danas, u meni je puno neizvađenih gelera koji me sjećaju na te dane.
TUĐMAN SE VRATIO U PECKI
Puno je ljudi točno 33 godine poslije tog događaja na ovo mjestu. Na uzvisini sjede dva dječaka pored velikog transaparenta na kojem piše: Hrvatska živi vječno! Ispod njih je betonski plato do kojeg vode stepenice, a na njemu pokrivena bista.
Svud okolo stoje ljudi.Lokalni stanovnici i gosti, uglavnom hrvatski branitelji iz tog doba iz mnogih krajeva, daleko od Peckog. Tu su i na neki način “domaćini” – Udruga hrvatskih branitelja policije Petrinja, koji su naručitelji izrade biste dr. Franje Tuđmana i postavljanja na ovo mjesto zauvijek. Tim činom, Tuđman se, simbolički, doista i vratio u selo Pecki.
Ovdje su i mnogi političari i predstavnici državnih županijskih i gradskih vlasti, tako da su se za govornicom izmjenjivali zamjenik župana SMŽ Mihael Jurić, petrinjska gradonačelnica Magdalena Komes i izaslanik predsjednika Vlade, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.
Svi su oni uputili okupljenima istu poruku kroz svoje govore, istovjetnu natpisu iznad njih da Hrvatska živi vječno.
Ostat će u povijesti zapisano da su bistu zajedno otkrile Biserka Brašić, majka poginulog hrvatskog branitelja Marija Brašića, pripadnika Tigrova koji je poginuo u Peckom i Dubravka Majdančić, supruga umrlog hrvatskog branitelja Mirka Majdančića i sestra poginulog hrvatskog branitelja Zdravka Marinovića.
U tom trenutku, simbolično su u zrak pušteni golubovi, a bistu je posvetio sisački biskup monsinjor Vlado Košić.
MOJ SAN JE OSTVAREN
Autor te biste je Ivan Novak. Petrinjski umjetnik za čiji ste naum i cijelu izradu biste mogli pročitati od samih početaka na portalu Evo priče.
Jako sam zadovoljan danas. i prijemom svih ovih ljudi ovdje koji su mi čestitali i koji su se u velikom broju fotografirali oko biste, naravno, naručiteljima biste iz Udruge hrvatskih branitelja policije Petrinja, a posebno Enesu Quienu, povjesničaru umjetnosti i likovnom kritičararu koji je govorio o umjetničkoj strani mog djela.
Drago mi je što će ova bista zauvijek stajati baš ovdje, u ovom selu o kojem sam samo čuo iz ratnih priča tog doba jer sam bio dijete kad su se sve te strahote ovdje događale, ali sam ponosan na činjenicu da je i moja obitelj branila oružjem ovo selo, ali tim i Petrinju i cijelu Hrvatsku. Moj stric Ivica Novak je bio dragovoljac i ranjen je u Peckom.
A život ide dalje. Ja se vraćam predavanjima u školi, pjevanju u Kolapjanima, sviranjem i nastupanjem s Ivom Sankovićem i prije svega toga bavljenjem umjetnošću. Pa, ako nekome treba kipar ili slikar za ovako slična djela, spreman sam za rad i suradnju.
Miroslav Šantek Cobra