POZIV S FEJSA
“Rinđice” iz Mošćenice danas slave godišnjicu osnutka. Skup je kod Dragomira Brkića u Mošćenici, Ul. Braće Radić 87,evo priče….
Tako je glasila poruka na Facebooku od Jasne Prpić Jurić, čitateljice portala Evo priče.
Ta unutrašnjost ovog najvećeg petrinjskog naselja, Mošćenice koje razdvaja i spaja Petrinju i Sisak je lijepo mjesto za život. Usporena atmosfera nanizanih obiteljskih kuća dokle god pogled seže u daljinu, zelenilo, brajde s grožđem koje još malo i spremno je za berbu, hlad dvorišta iz kojih se širi dim roštilja. Muzika, smijeh, pjesma, glasovi…
Stajem na naznačenom kućnom broju i ulazim u dvorište. Iz objekta u dvorištu iza kuće čuju se glasovi ljudi, a domaćin Dragomir upravo dežura oko ražnja s odojkom. Iznenađen je mojim dolaskom jer mu niko to nije najavio.
On je izgradio tu dvorišnu prostoriju za sastanke i druženje više ljudi, a doista, za stolom se sastala stara ekipa bivših ratnika, hrvatskih branitelja iz Mošćenice, koji svakog 2. rujna (ili kako kalendarski padne najbliži vikend), obilježavaju osnutak svoje ratne postrojbe čudnog i originalnog imena – “Rinđice”.
RINĐICE
Prije tridesetak godina, ova pitoma, bajkovita i mirna dvorišta su bila mjesto svakodnevne ratne opasnosti. Prva crta bojišnice u pravom smislu riječi. Iza kuća prema Petrinji – kako oni zovu “petrinjska polja” su se nanizale nagazne mine na rubu velike Kotar šume koja je u sebi imala puteve kojim je neprijatelj mogao napasti.
Ali ovi momci za stolom koji pijuckaju pivo, vino i čekaju slasnog odojka s ražnja su tada bili jako mladi. U dvadesetim i tridesetim godinama. Život je bio ispred njih. Ali i smrt. I tako, zainatiše se oni, odlučili su ostati i braniti svoje kuće i biti prva obrana Siska s te strane.
Bilo ih je dvadesetak i priključili su se prvo pričuvnom sastavu policije, a poslije toga ratnim postrojbama HV-a, koje su ovdje djelovale.
Nazvali su se “Rinđice”. Svi su bili neki Tigrovi, Gromovi, Pume, Ose, a mi smo htjeli biti potpuno drugačiji. I tako je nastalo ime, a i stvarno smo bušili uši. Držali smo punktove na više mjesta. Stražarili. I kada su stvari postajale sve gore padom Petrinje – mi smo ostali ovdje – kaže Dragomir koji je bio njihov zapovjednik. Tako su ga oni izabrali.
ZNALO JE BITI GADNO
Dragomir o tom vremenu može pričati danima. Bezbroj je tu anegdota i doživljaja , ali u svom tom ratnom ludilu i svakodnevnoj opasnosti, kaže da su se dobro zajebavali, mada su mogli ostati bez glave na ramenima.
Poznavali su dobro svoj teren i to im je davalo prednost. Zbog šumskih uvjeta neprijatelj nije mogao napasti tenkovima, pa je slao svoje izviđače. Znalo je doći do okršaja s njima, a jednom zgodom je njihova pješadija nastradala i od tada više se nisu vraćali i pokušavali napasti.
Ali je granatiranje bilo često. Neki članovi “Rinđica” su bili i ranjeni, a pravom srećom su ostali živi kad je pet haubičkih granata velikog kalibra od 155 mm, ispaljenih iz sela Stražbenica palo oko njih i napravilo ogromne kratere.
No, nisu ih pogodili, a mišljenja su da su točno znali gdje se nalaze i da je neko “otkucavao” njihove položaje.
U BUNDAMA USRED LJETNIH VRUĆINA
Te 1992. su došle mirovne snage i napravile UMPA zonu. Vojska se morala povući. UNproforci su patrolirali naseljem i ulicama, ali “Rinđice” su ostale u Mošćenici. U civilu. I dalje su stražarili na rubu šume.
Ali, kad bi došlo ljeto, kako sakriti kalašnjikov? Obuku zimske bunde, ispod njih puška, a iznad njih zvizdan. Svašta čovjek pretrpi kad je mlad. Sve je lako. Svako odijelo dobro ti stoji, a svaka rana manje boli – pjeva Bogović iz Prljavog kazališta.
Ono što napominju da se obavezno napiše su radnici HEP-a, tog doba koji su riskiirali svoje živote da bi nakon granatiranja penjali se na bandere i spajali kablove da bi Mošćenica imala struje. Ti ljudi su lako mogli u svakom trenutku poginuti.
“Bundiranje” je trajalo do akcije Maslenica, a onda su ponovo uniforme obučene, a oružje zasjalo na suncu. Ali, kako svaki rat kad tad završi, tako je i završio Domovinski rat s pobjedom Hrvatske i oslobođenjem svih okupiranih dijelova. Jednog dana i “Rinđice” su razvojačene i poslane u prošlost.
Ali oni se, evo sastaju početkom rujna i onog zlog dana prvog napada na Petrinju. Godine i njima idu. Vrijeme prolazi. Ostaju samo uspomene. Nikad ih novinari ne posjećuju iz čista mira na njihovim feštama. Sve do sada.
“Postrojavam” ih na sunčanu livadu za zajedničku fotografiju. Brkić Josip, Pavlović Dominko, Begić Mithat, Paljak Ivo, Grbac Stjepan, Topalović Milan, Dragomir Brkić, Zdenko Sivić, Mladen Podunavac, Drago Topalović, Nijaz Begić.
Blažević Drago, Pavlović Tomislav, Ivica Purgar, Nenad Gavranović, Damir Kucek, Selimović…
Sve su to lokalni dečki. Jedan do drugoga. Zauvijek “Rinđice”.
Miroslav Šantek Cobra