Svaki čovjek ima priču – samo je treba ispričati. To je parola, motivacijska poruka smišljena kao moto portala – Evo priče. I doista, kako vremenom čitanost portala zbog priča ljudi koje susrećete svaki dan na cesti, a koji su ostavili svoj pisani trag na stranicama portala, enormno raste, ponekad se čovjek iznenadi onim što vidi i čuje.

Naizgled, obična priča o ženama koje danas vode Gradski Crveni križ Petrinja, iznjedrila je nešto u što je dosta teško povjerovati.

Naime, uobičajeno je mišljenje da je nakon potresa jako puno ljudi napustilo Petrinju, odlazeći na udaljena, sigurnija mjesta. I to je istina. Pogotovo, kad se govori o ženama s djecom i starijim osobama.

Svi se sjećaju tog potresnog kaosa. Tih dana velike opasnosti, kad se nakon razornog potresa koji je srušio, oštetio i unazadio velike dijelove Petrinje i nažalost, uzeo i ljudske živote, u grad su odmah počeli stizati dobrovoljci velikog srca sa svih strana Hrvatske.

U većini su to bili mladi momci koji su uzeli lopate u ruke i borili se s ruševinama i opasnosti koje su vrebale na svakom koraku.

Ali, daleko od te stvarne, pogibeljne opasnosti, jedna mlada, tek 22 – godišnja djevojka iz Županje, na teelvizoru je vidjela strahote razaranja Petrinje. Vidjela je grad koji vapi za pomoći. U svojoj glavi je čula taj poziv i nešto u njoj se pokrenulo.

Ona se zove Anja Škegro. Mogla je ostati u toplom krevetu. Gledati sve to sa sigurne daljine. Ali već pojava korone, koja je u to doba bila aktualna, “upalila” je njenu humanitarnu stranu, pa je počela volontirati u Županji na način da je brinula o starim i nemoćnim osobama kojima su trebale živežne namirnice i lijekovi iz ljekarne. Pristupila je u redove tamošnjeg Crvenog križa.

Rođendan joj je odmah par dana nakon Nove godine i umjesto da ga proslavi s prijateljicom u Županji, ona je uz dopuštenje njene majke, koja joj je također rekla da će rođendana uvijek biti, ali tamo ima ljudi kojima treba pomoć, s prijateljicom došla u Petrinju.

Nikad prije nije bila u Petrinji. Nema uopće predodžbu kako je izgledao taj grad. Vidjela je samo očaj i opasnost. I omah je zavrnula rukave. Posla je bilo napretek. Ljudi u potrebi velik broj.

Po cijele dane bi na onim zimskim temperaturama s drugim volonterima radila u petrinjskim ruševinama, a noć u toplom krevetu bi provela u petrinjskoj vojarni.

I tako su prolazili dani. Mijenjala su se lica volontera. Dolazili su i odazili. A ona je ostala. Upoznala je Petrinjce i kaže, osjetila njihovu dušu. Dani su se pretvarali u tjedne, a tjedni u mjesece. Ali ona je i dalje bila na terenu.

I kad su mnogi počeli odlaziti, Anja je ostala. Onako neprepoznatljiva i teško ranjena, Petrinja je ušla u Anju. Odlučila je u njoj ostati trajno. U ožujku te godine je dobila ponudu da ostane raditi u Crvenom križu, tu upoznaje i Ivanu Kovačević Škrinjarić i nešto je kliknulo između njih i odlučile su život posvetiti radu u Crvenom križu.

I tako je Anja iz Županje postala Petrinjka. Ali to nije kraj priče. Njena obitelj se doselila za njom u srušeni grad. I njena majka Ivana i brat su postali Petrinjci. Brat Filip Mirko je našao ovdje posao, majka je sezonska radnica na moru.

Selili su se po raznim lokacijama, a danas ta mala obitelj živi u kući na Slatini. Uz psa i mačku.
Anja danas gleda Petrinju pozitivnim očima. Kaže – bit će ovo lijep grad za sve nas.
Miroslav Šantek Cobra