Ima tako nekih ljudi kojima grad uđe duboko u srž njihovih bića. Neobjašnjivo, nepoznato, permanentno. Čak i kad taj grad doživi teške promjene i promijeni izgled i narav i život i običaje i svakodnevnicu, oni ostaju u njemu.
Ima ih dosta. Ostaju u njemu bez obzira na sve. Petrinju su, kako, neki povijesni zapisi kazuju tvorili od riječi – petrus koja označuje stijenu, a ja sam za portal Evo priče popričao s mladom ženom, koja kao stijena ostaje u ovom gradu bez obzira na sve.
Lea je rođena sredinom zlatnih osamdesetih u sretno i bogato vrijeme, kad se njen grad dičio Zlatnim lampašem Univerzijade 87 i kad je dosegnuo takav sjaj i urednost kakvu nijedan sičan grad nije imao.
Prezivala se djevojački Tarbuk u obiteljskoj kući s roditeljima i malo starijom sestrom Teom u kvartu Kaniža i njena najranija sjećanja su dječji vezana za sva ona prirodna čuda koje Petrinja nudi na svim stranama grada – od Kupe i Petrinjčice do vinorodnih brijegova i kestenovih šuma.
Brutalan rat razbija njen sretno djetinjstvo, odnio ju je u prognaništvo, a u sjećanje joj se urezala scena kad ju njen otac vodi na slobodnu stranu Kupe pogledati preko puta krov kuće na zabranjenom, okupiranom teritoriju do kojeg ne mogu fizički doći.
Postratno je dijete. Generacija onih koji su se vratili i tek započeli svoje mlade živote u porušenom, ratom mrtvom gradu. Sve škole završava u Gundulićevoj ulici, pamti Ivana Rizmaula i njegove povijesne priče koje će na neki način utjecati na njen put i pokojnu profesoricu Filipović.
I što dalje? Kroz glavu joj je prolazila ideja da postane turistički vodič jer je to doba kad postaje popularno odlaziti na ljetovanja u Tursku, Tunis i slične destinacije. Upisuje Filozofski fakultet: povijest i turski. Interes za takvo nešto je bio izrazito mali – te dvadesetak studenata na godini, a samo četvero iz njene generacije je završilo.
A onda je krenula objašnjavati meni nevjerojatne stvari. Veli Lea da trenutno postoji čak 5000 aktivnih turcizama u našem materinjem jeziku: čarapa, jastuk, čekić, tava, kijamet, baksuz… popis je dug.
Turski jezik je težak i ne možete ga naučiti preko zadnjih godina popularnih turskih televizijskih serija je zato što je cijela sintaksa u usporedbi s hrvatskim ili engleskim jezikom naopaka. Najvažnije je uhvatiti logiku jezika i onda se sve samo po sebi slaže. I dosta je grub.
Ali i Turcima je hrvatski težak. Ali Lea ga je shvatila i danas ga priča kao da joj je to materinji jezik. Postala je magistar turkologije i povijesti. Povijest je ostala po strani, ali Turska joj je ušla u život. Doslovce.
Prilikom studiranja odlazila je na tri mjeseca godišnje preko stipendije u Tursku i susrela se s tim ogromnim gradom Istambulom i njegovim životom i ljudima. Jezik možete u zbilji naučiti samo ako neko vrijeme pričate s izvornim govornicima.
Danas je Lea sudski tumač za turski jezik i posla ima preko glave. Ali ne buni se. Radi od svoje kuće i sama sebi određuje radno vrijeme. Kad nešto Država treba, neka tajnica okrene Lein broj i obrati joj se za pomoć.
Vjerojatno niste primjetili, ali prilikom posjete turskog predsjednika Hrvatskoj, osoba u prvom kadru pored njega je Lea. Postoje fotografije gdje koračaju Erdogan, Milanović i Lea, a svi ostali su iza njih.
Ona je prevoditelj, upoznala je mnoge političare i poslovne ljude i svi ju jako hvale. Na kraju krajeva, Lea je Petrinjka koju je na televizijskim ekranima vidjelo nebrojeno milijuna ljudi.
Može se maknuti iz ruševnog grada u kojem je vrijeme i način života jako različit od ostatka svijeta, ali neće. U Lei je taj neki prkos, neka domoljubna, lokal patriotska crta duboko usađena u njenu svijest.
Prošla je potres, doživjela ga s dvomjesečnom bebom u kolicima dok se preko puta ulice srušila kuća. Teške i gadne, mučne scene je prživjela sa svojim sugrađanima. Ali čvrsto ostaje ovdje.
Ona je mlada poslovna žena s visokim poznastvima i zaljubljenik u Kupu, Petrinjčicu, okolna šumovita brda i hrvatski usporeni i opušteni način života. Sjedimo u 11 ujutro, pijemo kavu i pričamo. U mnogim zemljama ujutro kafići nisu ni otvoreni, a kod nas poprilično su popunjeni.
Ali ona sve stigne. Napraviti vrlo odgovoran posao, makar cijelu noć raditi, odvesti djecu do vrtića i škole, pobrinuti se za kuću i uživati u treucima odmora i dokolice. I družiti se s ljudima.
Ima i poruku za sve mlade koji se još “traže” i ne znaju čime bi se bavili u zivotu, preporučujem učenje stranih jezika. Komunikacija je temelj svakog društva i zanimanje prevoditelja će uvijek biti traženo i potrebno. Pogotovo za ove lijeve i nepopularne jezike, poput turskog.
Meni osobno je drago što Petrinja ima ljude kao što je Lea. Ona je nasušna potreba budućnosti.
Zašto si ti ostao ovdje? – pitala me.
Dobro pitanje – rekoh.
Miroslav Šantek Cobra