Štefa je sa sestrom brutalno i bešćutno ostavljena kao malo, bespomoćno štene, na milost i nemilost sudbini. Dvije male kujice, mješanke, netko je stavio u staru torbu i ostavio je pored trgovačkog centra na sisačkom naselju.
Šibali ih vjetrovi, zima, glad i žeđ, a onda su nečije spasonosne ruke podignule torbu i od sigurne smrti spasile ova nejaka bića. Tomislav i Marina Milković, ti sisački dobri duhovi spasili su Štefu i njenu sestru, baš kao što su spasili nebrojeno drugih ostavljenih domaćih životinja. Nahranili su ih, osigurali im siguran krov nad glavom i prvih pet mjeseci njihovih života brinuli o kujicama.
Nakon pet mjeseci Štefa je udomljena u Petrinju kod obitelji Kovačić i od tad je postala ljubimica i član obitelji. Danas Štefa broji pet godina života i može se pohvaliti da je najljepši pas mješanac nadaleko. Ima za to i službena, ovjerena priznanja i blješteći pehar na kojem sve lijepo piše.
Stojim pred vratima obiteljske kuće Kovačić na petrinjskom brdu Pigik. Ograda je zatvorena i ispunjena neprovidnim zelenim pokrivačem, a iza nje se čuje žestoko režanje i lavež. Čuvarica kuće, Štefa, me ne vidi, ali me itekako osjeti i lavežom stvara popriličnu buku.
Vrata mi otvara njena vlasnica Kristina Kovačić i uvodi me u dvorište, a to vrlo dlakavo stvorenje, bijelih zubi boje snijega me onjušilo i nepovjerljivo gledalo.Ali ipak mora slušati gazdaricu i po uvježbanoj komandi se nevoljko udaljava i pušta me da uđem u njen prostor. U njeno štićeno carstvo.
Stara poslovica kaže da ljubav ide kroz želudac. Kao i kod ljudi, slična je stvar i sa životinjama. Kristina me posjeda za stol u dvorištu i daje mi vrećicu psećih keksa s kojima bi se trebao sprijateljiti sa Štefom.
Uzimam keks i pružam joj. Ona prilazi i malo žustro mi uzima keks iz ruke i slasno ga pojede. Identična situacija je bila i s drugim keksom, a s trećim se sve promijenilo. Štefa i ja smo postali opušteni prijatelji. Prestala je lajati i dopuštala mi je da ju podragam. Led je uspješno razbijen.
Štefa ima 15 kilograma i dobar apetit. Jede pseću hranu, ali voli i ribu. I za razliku od većine pasa, u idealnoj je fizičkoj formi. Njena vlasnica Kristina, odučila je život posvetiti vježbanju i sportskom načinu života s promjenom prehrane i u tom naumu uspjela.
Danas se osjeća i izgleda bolje nego ikad, a svi njeni zdravstveni problemi koji su je mučili su nestali.
Uz svakodnevne treninge snage, Kristina prakticira i kilometarske žustre šetnje, a Štefa joj pravi društvo. Kristina kaže da na tim šetnjama i stalnim susretima s ljudima, Štefa prepozna ljude s potrebama ili s poteškoćama. Tada naglo zastane i želi im se približiti. Kao da im na neki način želi pomoći.
Kristina je Štefu naučila mnogim stvarima i može se reći da je dresura uspjela. Po komandi Štefa daje šape, sjeda, odlazi na svoje mjesto ili traži hranu.Prošle godine je po prvi put otišla na reviju pasa koju organizira Kinološka udruga Sisak i u kategoriji – mješanci, osvojila drugo mjesto. Ali zato je ove godine postala prvak.
I tako je Štefa ovog puta zasjala na prostoru Ciglarske grabe i prema mišljenju stručnjaka koji su gledali dlaku, zube, držanje, hod, a ove godine i trčanje – progasili Štefu pobjednicom ove revije. Pehar i druge nagrade stigle su u Petrinju. U Štefino dvorište.
I tako, ako na nasipu Petrinjčice sretnete Kristinu i Štefu – a lako ćete ih prepoznati, sada znate da je ovaj pas imena Štefa najljepši pas mješanac. I još k tome udomljen. Kao za inat i na dušu onih ljudi koji su je prije pet godina ostavili bespomoćnu na cesti.
Miroslav Šantek Cobra