GDJE JE PINTAR?
Veleban je taj kompleks Veteranskog centra Petrinja. Nekadašnja, prastara vojarna, pretvorena je u moderan sklop zgrada, namijenjen hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima.
Tu, na jakom udaru vrućine ljeta koje nikako ne prolazi, susrećem ljude koje nikad nisam vidio u životu. Oni su svi odreda dobre volje, nasmiješenih lica, a na majicama kratkih rukava ocrtava se znakovlje koje govori iz kojeg su grada došli u goste Petrinji.
Nanizali su se drveni štandovi s oznakama i zastavama raznih postrojbi iz Domovinskog rata. Iza njih se čuju glasovi, smijeh. Kuha se grah u kotlovima, režu se kobasice, ispija rakijica, vino, pivo, sok..
Ne bi čovjek povjerovao da se u nekom prostoru usred Petrinje okupilo puno ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Sve su to veterani Domovinskog rata, a po već ustaljenom običaju, na poziv njihovih petrinjskih domaćina iz HVIDR -e, rado se odazovu na druženje i to već dvadeset godina zaredom, uvijek u ranu jesen, kad se u rujnu Petrinjci sjećaju najtežih ratnih dana devedeset i prve godine.
Petrinjski sportski susreti branitelja – tako se službeno naziva ovo druženje, gdje se može natjecati u boćanju, visećoj kuglani, elektronskom pikadu, kuhanju graha, a oni koji su poželjeli avanturu sportskog ribolova odvezli su se do onog sela pored Kupe, gdje su cure ko jabuke – Letovanića.
A ja tražim Pintara. Antun mu je ime. I nema ga “ko ni za lijek”. Pitaj ovog, pitaj onog, gdje je, nitko ne zna. Na ovoj vrućini nije. Upućuju me u unutrašnjost Veteranskog centra gdje bi mogao biti, jer se zbog zdravstvenih razloga mora kloniti sunca i vrućine.
U centru je jako ugodno. Klima uređaji stvaraju idealnu temperaturu. Kad uđete kroz glavni ulaz, s lijeve strane je blagovaona gdje upravo korisnici ručaju. Koliko se može vidjeti, ručak je obilan i raznovrstan. U sredini je nešto kao prijavnica, gdje je osoblje doista ljubazno i odgovara na sva pitanja stranca poput mene, ali ni oni ne znaju – gdje je Pintar.
Upućuju me za stol kafića, gdje doista sjedi Pintarova ekipa i ispija hladno pivo. Vele, sad je bio tu. Ne znaju gdje je otišao. Zovu ga telefonom. Ne javlja se. Ne preostaje mi ništa drugo, već da nevoljko napustim ovaj fino i spasonosno rashlađeni prostor i vratim se na početni položaj.
I napokon, ispod šatora, s nekom ekipom sjedi Antun Pintar. Predsjednik petrinjske HVIDR-e, čovjek koji je dvadeset godina sa svojom ekipom organizirao ove susrete. Dvadeset godina? Teško je i zamisliti koliko je to posla odrađeno.
Prošlog svibnja doživio je srčani udar od kojeg se oporavio, ali sad se mora paziti. Čuvati zdravlje. Teška srca odlučio je da je ovo posjednji put kako organizira ove susrete. Za portal Evo priče – ispričao je svoju priču.
ROKER TENKISTA IZ BJELOVARA KOJI JE ZAVOLIO PETRINJU
Antunu Pintaru su 64 godine na leđima.I puno i malo. Ima se tu još što doživjeti i proživjeti. Rodom je iz Bjelovara, a kao mladić već dolazi u konflikte s tadašnjim jugoslovenskim sustavom i vlastima, koji su mu radi njegovih političkih dodira i stavova ispred nosa zalupljivali vrata za neki stalni siguran posao. Kaže da se nalazi u stihovima Škorine pjesme “Mata”.
No početkom Domovinskog rata, pridružuje se hrvatskim braniteljima i ubrzo postaje pripadnik profesionalne brigade Gromovi, a ratni vijek je proveo u buci mašine tenka. Kao tenkista je sudjelovao i u Oluji, a nakon nje prvi put dolazi u Petrinju.
NIje htio ići u mirovinu, već je htio raditi s novim naraštajima jer, kaže, da je još puno znanja mogao dati nekome drugome, a dobio je i čin narednika.
Ispočetka je svaki dan putovao na relaciji Bjelovar – Petrinja, ali vremenom je shvatio da to i nema smisla, porazgovarao sa suprugom Božicom i s četvero djece su se iz razvijenog i ratom neporušenog Bjelovara svi preselili u polupraznu i porušenu Petrinju.
Ali nije požalio. Ovdje su se skućili. Postali Petrinjci. Zavoljeli Petrinju i tek 2003., Antun zauvijek ostavlja život vojnika i odlazi u mirovinu. Ali, što raditi kad imaš previše vremena?
Pridružio se HVIDR-i. Kad su odlazili u goste u druge gradove, znali bi ih zapitati, kad će u Petrinji se nešto organizirati gdje bi dolazili branitelji iz svih dijelova Hrvatske. Tad je propao u zemlju od srama i s nekoliko istomišjenika odlučio pokrenuti ova druženja.
Prije točno 20 godina – 2004. organizirali su prve sportske susrete branitelja, ali nije bilo novaca. I to na način da su išli od dućana do dućana i “fektali” novac i piće. Mnogi su se odazvali i skupili su 17 tisuća kuna. I tako je došlo čak dvjestotinjak branitelja iz udruga i to u Novoj Drenčini. Led je bio probijen, a srce na mjestu.
I tako je to trajalo godinama, sve dok Ministarstvo branitelja nije počelo pomagati, a i županijske vlasti su dale nešto novca. Susreti su sve više ljudi počelo privlačiti, a sve je preraslo u pravu manifestaciju. Nisu odustali čak ni u vrijeme korone.
Susreti su se održavali u Novoj Drenčini, Gavrilovićevom igralištu, stadionu NK Mladost, prostoru bivše vojarne Zrin, a danas, evo u Veteranskom centru.
Antun ima rinčicu u uhu i kaže da je roker što se tiče glazbenog ukusa. Ta izjava je živa istina jer sjećam se koncerta Jurice Pađena i Aerodroma na rukometnom igralištu u sklopu jednih od susreta.
Danas su ovdje u ovom prekrasnom prostoru za kojeg kaže da je to dom hrvatskih branitelja, a pošto je i sam u upravnom vijeću svih veteranskih centara, obišao je mnoge i kaže da je ovaj jedan od ljepših.
HVIDR-a Petrinja je prva koristila usluge centra, a spominje veliku zaslugu generala Lucića kao ravnatelja svih centara, a riječi hvale ima za voditeljicu ovdašnjeg centra Adrijanu Nenadić. Kaže da radi posao najbolje što može jer treba se snaći s tako ogromnom prostoru.
Ali nakon dvadeset godina, zbog zdrastvenih razloga, teška srca Pintar je prisiljen prestati pripremati susrete koji zahtijevaju izuzetno puno vremena i napora. Njegovo tijelo to više ne može izdržati.
Iznenada je obolio od visokog šećera u krvi, ciste na bubrezima, a zatim i seriju srčanih udara. Pintar odlazi zauvijek u legendu ovih susreta. Doći će kao gost.
Miroslav Šantek Cobra