Zdenko Korečić je vitalan čovjek. Iduće godine, napunit će okruglih, visokih 90 godina života. Ali u njemu je još puno životne energije. Cijelo ljeto provodi na Kupi plivajući. Sve što obavlja u gradu, obavlja pješke. Ima ekipu ljudi s kojima svaki dan sjedi u kafiću na kavi i razgovoru – ukratko rečeno – za svoje godine, živi “100 na sat”.
Po zanimanju veterinar koji je radni vijek proveo u Martinskoj Vesi, ovaj Petrinjac koji živi tik pored spomenika Stjepana Radića i ovog tmurnog jutra naručuje kavu u kafiću – topli napitak prije rituala kojeg prakticira već sedam godina zaredom.
Iz plastične vrećice na stol postavlja nekoliko velikih fotokopija fotografija s događaja koji se dogodio na današnji dan 2017., par stotina metara istočnije, na putu prema Sisku u Turkulinovoj ulici.
Na poticaj Hrvatskog novinarskog društva, između prometnice i nogostupa, postavljeno je spomen obilježje francuskom novinaru Pierreu Blanchetu koji je poginuo u blizini tog mjesta, a njegov švicarski kolega Patrick Riganti je tom prilikom teško ranjen, 19.9.1991.
Spomen obilježje otkrio je prvi tajnik francuskog veleposlanstva Claude Girard, a među uzvanicima, nalazio se i Zdenko. On je bio svjedok i sudionik događaja koji su prethodili toj tragediji i od tada pa sve do današnjih dana, on je jedina osoba koja baš svake godine na taj datum dođe do tog crnog mramora, postavi grančicu ružmarina na njega, zapali lampion i postavi ga u podnožje obilježja i pomoli se.
A onda se okrene i ode. I kaže da će to raditi dok god je živ.
Zašto? – pitah ga, a on mi je ispričao nikad ispričanu priču o tom danu.
MJESEC OPASNOG ŽIVOTA
Te 1991. imao sam 56 godina života. Ni puno ni malo, ali nisam se plašio ostati u toj ratnoj atmosferi s puno mlađim dečkima koji su imali nešto malo oružja i upotrebljavali ga za obranu Petrinje.
Svaki dan se pucalo. Padale su granate. Dolazile su crne vijesti sa svih strana. Prvi napad na grad, drugi napad, toliko izgubljenih mladih života, toliko nesreće.
Moj prijatelj i susjed Boro Bešlić, malo stariji od mene, od prvog dana rata, snimao je videokamerom sve događaje, koji su,odreda prikazivali samo strašne stvari – razaranje naše Petrinje.
Borislav ili Boro, bio je kao neki lokalni novinar nepostojećeg medija, ali je imao i radio stanicu, pa smo tako nas dvojica bili kao neki osmatrači. Čim bi ugledali nešto sumnjivo, odmah bi javljali drugima, a oni dalje.
DOLAZAK STRANIH NOVINARA
Bilo je to doba bez mobitela, interneta. Teško je bilo doći do pravih podataka. Sve se svodilo na to što je neko vidio i to dalje ispričao. I tako smo se upoznali s tim novinarima. Jedan je bio Francuz, a drugi koji je vozio Švicarac. Sreli smo se na porti stare tvornice Gavrilović.
U njoj se nalazilo puno kobasica koje su se sušile na zraku i mirisale cijelom ulicom. Stari Gavrilović je bio siguran i naš. Ali u novoj tvornici su 16.- og četnici upali i zarobili radnike, a neke ljude su i ubili.
Nismo mogli znati tada što se točno dogodilo, ali pojavile su se priče po gradu da su neki ljudi još uvijek zarobljeni u hladnjačama. Tu priču, a i onu sigurnu o ubojstvima i zarobljavanju radnika, ovi strani novinari su došli provjeriti pa su im trebali vodiči.
Prije rata su portiri starog Gavrilovića bili obučeni u crne uniforme, pa sam ih ja zvao “crnokošuljaši”. Njih trojica su odlučili pomoći stranim novinarima, bio je jedan radnik koji je znao sve puteve i prolaze po novoj tvornici, našlo se i par gardista s puškama, Boro s videokamerom i ja.
OPASNA AVANTURA
Kad danas o tome razmislim, bilo je to suludo hrabro putovanje, ali mi nismo znali ni pretpostavljali da to može biti jako opasno. JNA i četnici su ušli u Gavrilović i otišli. Mislili smo da je tvornica prazna.
Sjeli smo u aute i vozili se kroz park, pa kroz Gajevu, gdje su nam naši dečki na punktu kod “Potkove”, savjetovali da ne idemo dalje i da pripazimo. Ali mi smo otišli. Sve do “osmice” – stražnje porte ulaza u tvornicu Gavrilović.
Porta je bila sablasno prazna. Ograda srušena i pregažena tenkovima, a preko puta bilo je neko neprepoznatljivo pregaženo vozilo. I potpuna tišina. Zlokobna.
Pričalo se, da je na obližnjem silosu snajperist, pa smo se krišom prikradali ulazu u krug tvornice. Tu su odučili da ja ostanem kao odstupnica, a oni će se polako ušuljati u tvornicu i pretražiti je.
MINUTI DUGI KAO GODINE
Ostao sam sam s brigama i neizvješnošću. I strahom. Vidio sam kako su zamaklli kod zgrade kafilerije i nestali s vidika.Minuti su tekli sporo kao godine. Moglo je proći oko 45 minuta kad je tu tišinu prekinula pucnjava iz tvornice. Kroz glavu su mi prolazile crne misli.
Možda su ih uhvatili. Možda su ih ubili? Nisam znao što da radim, a onda sam i vidio kako trče prema meni.
STRAVA I UŽAS PRAZNIH POGONA
Sjeli smo u aute i kao opareni, dali gas i odvezli se na sigurno mjesto odakle smo i krenuli. Rekli su da su ušli u tvornicu i pretraživali prostorije i proizvodna odjeljenja i da su pretražili i hladnjače i nisu našli nikakve zarobljene ljude.
Ali su našli stoku prije nekoliko dana doveženu na liniju klanja. Kroz prazne hodnike tumarale su izgladnjele svinje. Kao u nekom filmu strave i užasa. Boro je sve to snimao. Kad su prošli sve pogone, ušuljali su se u upravnu zgradu koja je također zlokobno zjapila prazna. Ali onda se dogodio kontakt.
Ispred ulaza u upravnu zgradu, stajao je neprijateljski vojnik koji je kroz staklo ugledao “crnokošuljaše” , uplašio se i počeo pucati u zrak i zalegao iza drveta. Tad su shvatili da ispred porte na cesti ima još vojnika koji su se također sklonili u zaklon i nisu znali što učiniti.
A naša ekipa je protrčala kroz pogone i izašla na zadnju portu i vratila se u grad. Tad su mi se ti strani novinari jako dopali. Nisu imali pojma gdje su ni kud idu, ali su se bez straha uputili u opasnu avanturu.
LOŠE VIJESTI
Već se polako spremalo ranojesensko predvečerje i ja sam otišao u Sisak, gdje mi se tada nalazila obitelj. Srdačno sam se pozdravio s novinarima i otišao. A onda sam navečer čuo loše vijesti. Oni su prije odlaska iz Petrinje odlučili snimiti još neke kadrove grada.
Sjeli su u auto, skrenuli u Šenoinu ulicu, iz nje lijevo u Brezje i kad su izašli iz nepreglednog zavoja, naletjeli su na protutenkovsku minu kod gostionice “Kod Momčilovića” koja ih je potpuno raznijela.
Francuz je poginuo, a Švicarac je teško ranjen preživio. Kažu da su dotrčali naši dečki i uz prvu pomoć mu spasili život.
I eto, godine su proletjele i onda sam iznenada čuo vijest da će se u Petrinji postaviti spomen obilježje za njih dvojicu. Naravno da sam otišao tamo.Nažalost, čuo sam da je u međuvremenu od starosti umro i drugi novinar.
I moj Boro Bešlić je mrtav. Ostao sam ja. I palit ću im svijeće i moliti se za njihove duše dok god budem živ.
Miroslav Šantek Cobra