Sve što se rodi mora umrijeti – tako kaže stara poslovica. Ali, tek kad čovjek izgubi roditelje, tek tad shvati kako je imao sreću što su mu oni podarili život i što je mogao biti siguran u njihovu bezuvjetnu ljubav.

Alojz je bio visok, snažan čovjek. Malo tko bi mogao kad bi ga vidio reći da ima 83 godine. A viđali su ga mnogi kako svakog dana stoji ispred vrata kuće u petrinjskoj Srnakovoj ulici u kojoj se nalazi atelje, radni prostor, galerija, svjetski najpoznatijeg petrinjskog slikara današnjice, Davora Žilića.

Alojz frizurom podsjeća na američke rockere pedesetih godina, a srce mu je prestalo kucati sredinom prošlog svibnja i ostavilo tugu u srcu njegovih sinova Davora i Igora i nihovih obitelji. Odjednom, nestao je čovjek s ulice koji je uvijek pozdravljao prolaznike i s mnogima razgovarao na par minuta.

A onda se, nakon smrti ukazao u izlogu tog ateljea. Davor je odučio njegov portret postaviti na mjesto gdje bi Alojz svaki dan stajao. Bila je to njegova umjetnička posveta, posljednje zbogom ocu na njegov, originalan način.

Portret je stajao tri mjeseca. A onda ga je, preko noći zamijenio petrinjski motiv nasipa Petrinjčice. Došao sam u goste Davoru koji je u društvu kćeri Marte i dvije mačke ispričao mi priču o njegovom ocu.

LJUBAV NA PRVI POGLED

Moj tata Alojz se rodio 1941, u Varešu u Bosni. Ali surov život ga je kao mladića doveo do Petrinje. Ovdje se skrasio, skućio i kad je prodisao ovaj petrinjski zrak, nepovratno se zaljubio u Petrinju. Od prvog trenutka pa do zadnjeg dana, Petrinja mu je bila sve.

Moja majka Đurđica je rodom iz Hrvatskog Čuntića, djevojačkog prezimena Tomazinić. Udala se za Alojza, dobili su mog brata Igora i mene i voljeli se cijeli život. Tata je mnogim Petrinjcima poznat kao vozač u Slavijatransu. I kamiona i autobusa. Vozio je mnoge turističke ture, a pred kraj vozačke karijere lokalni autobusni prijevoz.

SRCE MU JE STALO ZBOG NJE

Nažalost, mama je umrla prije devet godina. On nikad nije javno prikazivao da jako pati za njom. Držao je to u sebi i nije se mogao s tom činjenicom pomiriti. Sve do tog trenutka, bez obzira na njegove visoke godine života bio je potpuno zdrav. NIje pio nikakve lijekove, ali je vjerojatno tad prehodao infarkt koji mu je oslabio srce.

Postao je srčani bolesnik s redovitom terapijom, a onda je iznenada, za ručkom rekao da mu nije dobro, da ga hvata mučnina i bol, dignuo se i srušio se na pod. Brzo je došla Hitna pomoć i probali su ga reanimirati, ali je bilo kasno. Alojz je umro. I ostavio duboku tugu u meni.

NAJVAŽNIJA OSOBA ZA MOJ USPJEH

Kad sam se kao vrlo mlad počinjao baviti crtanjem i slikanjem, on je bio najvažnija osoba za moj današnji uspjeh. Nije slušao ljude sa strane koji su govorili kako od mog bavljenja slikarstvom nema života, kako ću postati pijanac i neću moći živjeti – međutim, i on i mama su vjerovali u mene.

Kako je bio vozač, stalno bi mi s putovanja donosio pribore za slikanje, recimo, iz Praga, jednog od centara svjetske umjetnosti, a onda bi ja na tim papirima i s tim bojama crtao i slikao u Petrinji. Črvrsto je stajao iza mene i znam da kad su se počeli pojavljivati moji prvi uspjesi da je u sebi bio jako ponosan na mene. Osjećao sam to.

Na kraju nisam postao pijanac i beskorisna osoba. Mogu reći da sam uspio u ovom slikarskom svijetu i moje slike vise na zidovima na svim stranama svijeta. Ali ovaj portret gdje drži pijevca u ruci mi je jedna od najdražih mojih djela.

PIJEVAC U RUKAMA

Nastao je prije dvadeset godina u travnju 2004. u mom tadašnjem ateljeu u stanu iznad stare Robne kuće. Pijevac je bio stvaran. Alojz je bio stvaran. I taj pogled iz našeg obiteljskog dvorišta na našu svetinju, na simbol Petrinje, sv. Lovru. Sve se to spojilo u jednoj slici.

Malo je poznat podatak da je ta slika, taj njegov portret dobila prestižno priznanje u Bostonu u Americi, a to ne može baš svako. Ameri i svjetski umjetnici su na taj način upoznali mog starog Alojza.

I on kad ju je vidio se iznenadio. Znam da mu je bilo drago i toplo oko srca. Danas je na nekom drugom mjestu. Zajedno sa svojom Đurđicom. Tamo gdje ćemo svi doći.

Eto, to ti je njegova priča. Jedna od mnogih koje su se događale u ovom našem gradu. I hvala tebi i portalu Evo priče, što je ostalo zabilježeno postojanje jednog običnog čovjeka koji je zavolio Petrinju svim srcem i u njoj i umro.
Miroslav Šantek Cobra