Niz padinu koja makadamskom stazom vodi od groblja sv. Trojstva koje dominira iznad Petrinje grada, stotinjak metara s lijeve strane, na blatnoj travi zastaje poveći crni džip. Iz njega izalazi Vinko Coce. Poznati pjevač s mora. Jedan od sinonima za dalmatinsku pjesmu. Najpoznatiji navijač Hajduka i tenor kakvog nema nadaleko.

Ulazi u dvorište i srdačno se pozdravlja s domaćinom Duškom Čauševićem. Sjeda za stol,prilično umoran od odrađenog koncerta i vožnje iz Osijeka, a Duško i njegovi prijatelji časte Vinka s najboljim petrinjskim specijalitetima – od domaćeg vina, kobasica, kolača, roštilja…

Vinko je ovdje čest gost, a često na putu prema kući i prespava u Duškovom stanu u Petrinji. Prilikom ovog susreta, zabiježenog u jesen 2004. – Vinko će te zime napuniti 50 godina života, ali će, nažalost, prerano umrijeti devet godina poslije.

Ovu priču zna mali broj Petrinjaca.Zbog nje sam se i uputio u petrinjska brda tražeći živućeg svjedoka priče Duška. Kuća u kojoj su se družili je jako nastradala u potresu, tako da danas Duško sa 75 godina na leđima i u izvrsnoj fizičkoj formi dane provodi u kući iznad šume Drum i u blizini magistralnog vodovoda Petrinja – Sisak.

Duško Čaušević je osoba jako poznata mnogim Petrinjcima i Siščanima i o njegovom životu i radu bi se mogao snimiti poveći dokumentarac. Dovoljno je reći da je 37 godina staža na rukovodećim položajima ostavio trag u mnogim sisačkim poduzećima, a između ostalog bio jei direktor HNB-a. I još štošta drugo. Ali ovo je njegova priča o prijateljstvu sa slavujem s mora – Vinkom.

“KLIKNULI SMO” ODMAH

I prije nego što sam ga osobno upoznao, slušao sam njegove pjesme i sviđale su mi se, baš kao i mnogim drugim ljudima. A po prirodi moga posla, upoznali smo se par godina nakon rata u Petrinji i Topuskom, gdje je bio u posjetu. Kako sam ja vrlo izravan tip čovjeka i bez fige u džepu svakom kažem mišljenje o njemu, shvatio sam da je Coce također takav i među nama je, odmah nakon prvog druženja kliknula neka veza prijateljstva. Nekako smo se “pronašli”.

Naravno, da sam ga po starim petrinjskim običajima pozvao u goste i ta “ljudina”, taj veliki čovjek, kad je sjeo i punim plućima prodisao petrinjski zrak, zavolio je i ovdašnje ljude i Petrinju.

Kad god bi kretao iz Trogira u unutrašnjost Hrvatske na koncerte ili u Zagreb na poslovne dogovore, nazvao bi me i ako nije neka velika žurba i obaveza, često bi došao u goste, a onda bi ga ja i provezao po okolici gdje se može pronaći dobra domaća hrana i vino. Vinko je volio piti vino i bio je poznavatelj materije. Točno se mogao sjećati koje je vino pio posljedni put i kakvog je bilo okusa.

FEŠTA DO ZORE

Znalo se kod mene i zafeštati do zore. Među starim Petrinjcima još uvijek je živjelo ono nepisano pravilo dolaska u goste nenajavljen. Znači, nije kao danas, kad ljudi zovu mobitelima i pitaju jesi li kod kuće i mogu li navratiti. Ne, ovdje se dođe direktno na vrata u goste.

Tako se,(između puno zgoda) – jednog popodneva sa svetog Trojstva spustila ekipa pjevača HPD Slavulj.Ušlo u kuću njih tri, četiri, vidjeli Vinka,zasjeli za stol i zapjevali. A i on s njima. Roštij se peče, stavljaju se novi komadi mesa na žar, a uz vino i rakijicu, ekipa pjeva do zore. To su nezaboravne stvari koje se ne mogu kupiti novcem.

Onako umoran, ili od koncerta i putovanja ili od fešte s Petrinjcima, Vinko je spavao u mom stanu na petrinjskom Sajmištu. Malo ljudi to zna i ovo će sada čuti po prvi put, ali u prizemlju zgrade ” s dimnjakom” je puno puta noćio poznati pjevač Vinko Coce.

ZVAO ME JE U TROGIR NA LJETOVANJE

I Vinko je bio dobar domaćin. Zvao me je na ljetovanje kod njega u Trogir, a i iz tog doba bi se moglo ispričati puno anegdota i priča. Pokazivao mi je grad. Znao je sve detalje o građevinama. Jednom kad smo ušli u jednu veliku zgradu koja se obnavljala, u akustičnoj sobi Vinko je iz sveg grla zapjevao O Sole mio. Svi su prekinuli posao i gledali u njega kao u Boga. A a kad je završio, pljesak je bio dugotrajan.

Vinko je imao svoju ekipu ljudi koji su se također družili slično nama u Petrinji i sve je to bilo na nekim skromnim, toplim mjestima i prostorijama, bez nekog velikog luksuza, kako neki ljudi zamišljaju živote slavnih pjevača.

KAD JE UMRO BILO MI JE JAKO TEŠKO

Znao sam da je bolestan. Znao sam da se i par puta prije oporavio, ali par dana prije nego što će umrijeti u splitskoj bolnici, čuo sam se s njim telefonom. Hrabrio sam ga. Govorio da če sve biti dobro i da ćemo uskoro ponovo feštati u Petrinji.

Ali nije bilo dobro. Vinko je umro tog listopada 2013. Prerano. Premla. Imao je samo 59 godina. I kad je umro, bilo mi je teško. Jako me pogodila njegova smrt. NIsam mogao otići na njegov grob. NIsam čovjek koji ide po grobljima. Jednostavno je tako nešto u meni. Ali sam ga oplakao i često ga se sjetim. Popijem čašu vina u njegovo ime.
Miroslav Šantek Cobra