Na početku bijaše baraka. Poveće, drveno zdanje u kojem su šezdesetih godina prošlog stoljeća, generacije Petrinjaca naučile čitati i pisati. Smještena u kvartu Brezje,vjerno je služila za potrebe OŠ Ivan Rukavina Siđo, a kad se 1973. sagradilo moderno zdanje škole u neposrednoj blizini barake, ona je dobila nove stanare. Ovi su umjesto čitanki i olovki imali stolnoteniske rekete u rukama.

Tih godina u tadašnjoj Jugoslaviji je bio popularan malo drugačiji sport kojim su vladali ljudi s dalekog istoka. Ping – pong ili stolni tenis. Zeleni stol na čijem je sredini mrežica preko koje treba prebaciti udarcem reketa laganu plastičnu lopticu. Vrlo zahtjevan sport, ako se s njime mislite ozbiljno baviti.

Taj plamen je zapalio i mnoge Petrinjke i Petrinjce i u tom prostoru je 1973.nastao Stolnoteniski klub Mladost Petrinja.

Baraka je desetljećima odzvanjala od udaraca reketa u lopticu. Bezbrojne anegdote i priče bi se mogle ispričati iz tog prostora. Ona je pamtila lica mnogih ljudi koji su ovdje provodili dijelove svojih života. Slavili i tugovali. Kad je nastala današnja moderna Republika Hrvatska, u vrijeme rata je bila okupirana, a nakon zaršetka rata i ona je počela propadati zbog ljudske nebrige.

Postajala je sve derutnija i tužnija, da bi joj presudio jedan snijeg koji ju je srušio do temelja u rano proljeće 2017.

Ping -pongaši su se preselii u puno bolje uvjete u sportsku dvoranu preko puta, a danas kad slave čak 50 godina postojanja, imaju itekakvog razloga za veselje.Naime, uskoro će se preseliti u novi prostor uz tvornicu Gavrilović, pored koje je izgrađena nova zgrada Srednje škole Petrinja, za koju svi koji su je osobno posjetili kažu da je to jedna od najboljih i najljepših prostora slične namjene u cijeloj Hrvatskoj. Tamo je i moderna sportska dvorana koja će biti dom petrinjskih stolnotenisača.

Ali nije to sve. Ono što je još bitno i vrlo vrijedno je da se jedan čovjek,jedan od svjedoka samih početaka ovog kluba, na pragu šezdesete godine života, ponovo aktivno vratio stolnomtenisu i to kao trener.

On je Stjepan Pejaković. Za prijatelje – Stipe. Učitelj informatike koji se nakon preko deset godina pauze, vratio stolnom tenisu. Za portal Evo priče – ispričao je dio svoje ogromne ping – pong priče.

Baraka mi nedostaje. U njoj su stvoreni mnogi igrači koji su ostavili dubok trag u petrinjskom sportu. U njoj sam proveo mnoge godine svog života. Sve je to počelo s gledanjem televizije.

U to doba, mada su postojala samo dva televizijska programa, stolni tenis je bio dobro zastupljen u medijima. Kao djeca smo gledali te legende koje su hodale po crnoj zemlji- Šurbeka, Stpančića, Čordaša, Palatinuša…

I onda smo se zarazili. Znali smo letvama šutati nogometnu loptu po stolu, sve dok nismo saznali da u Petrinji postoji stolnoteniski klub, nagovorili roditelje da nas upišu i tako je krenulo. A onda krv i znoj.

Dok ne dođeš do tog trenutka da staneš za stol, moraš proći puno predvježbi – lupanje u zrak i zid i onda ako si uporan – upao si u ekipu. Moj prvi trener je bio Zvonko Grgat – jedan od osnivača kluba.

Naša prednost je bila što smo bili klapa prijatelja potpuno navučena na stolni tenis i nismo pomišljali odustati ni tenutka. Klub je imao kvalitetne ljude – Mirka Dijaneka, Vladu Demetrovića i Vladu Dmitrovića i mnoge druge.

I tako, nakon dugo godina treniranja, počeli su stizati i dobri rezultati. Natjecali smo se u Regiji Srednja Hrvatska, gdje smo bili jako dobri. U to doba je i Sisak imao čak tri kluba. Konkurencija je bila jaka i brojna. Svi su tada igrali stolni tenis.

Ali rat je sve to usporio, a u Sisku i umrtvorio. Mi smo se prebacili u Sisak i kada smo se vratili u Petrinju, naši ljudi zajedno sa Siščanima su ostavili jako dobru školu i temelje za revitalizaciju današnjeg kluba Sisak.

A ja sam u progonstvu osnovao klub čak u Veloj Luci. Dvije godine sam igrao za Opatiju i jednu za Libertas iz Dubrovnika. Tako sam zadnji profesionalni meč odigrao za Libertas i to prije točno 30 godina – 1994.

Poslije sam se bavio trenerskim poslom, sve do prije desetak godina kad sam zbog osobnih razloga ali i zasićenosti odustao od svega.

Ali, eto, evo me opet. Robert Ramuščak, glavni trener me upitao hoću li se vratiti trenerskom poslu – ja sam rekao iz prve da hoću. I to je to. Sad mi je sve malo čudno, ali opet osjećam uzbuđenje kad uđem u dvoranu. To je jednostavno moje okruženje.

Biti trener, baš kao i igrač nije nimalo jednostavno. Treba puno raditi. Sve što je ispod tri treninga tjedno nema obećavajućih rezultata, znači treba se posvetiti tome.

To treba postati način života. Klub uskoro seli u novu dvoranu koja je opremljena za trening stolnog tenisa i jedna je od najboljih u Europi.

Stolnoteniski klub Mladost Petrinja je i dalje nositelj kvalitete uz Pulu. Treba strpljenja i upornosti i puno rada. Samo tako se može postati vrhunski stolnotenisač.
Miroslav Šantek Cobra