Nedjelja ujutro polako budi usnulu Petrinju. Asfalt se počinje sušiti od obilnih kiša koje su, kako se čini, bar za sada stale. Grad je prilično prazan. Promet rijedak.

Na cesti stoji čovjek s turbanom na glavi. Noge su mu bose. U rukama mu mobitel. Razgovara videopozivom s nekim na drugom kraju svijeta. Prolazim kraj njega i niti riječ ne razumijem.

Mala trgovinica koja radi ove nedjelje radi na uglu Šenoine je prepuna kupaca. Unutra je vrućina. U rukama ljudi sol, pivo, konzerve, papir za motanje cigareta,voće… I gazirani sok za nekog dječaka.

I nedjeljne kavopije već zauzimaju svoja mjesta u izlogu kafića. Uz šalice kave i razgovor, pogled im se pruža na visoke, nepomične kranove koji spavaju iznad krovova grada. Na portalima tragične priče iz Bosne.O nesretnim ljudima pogođenim teškim poplavama. Ljudskoj patnji, čini se, nema kraja.

Listopad je. Jesen. Sezona kiša. October je i album grupe U2. Palim YouTube i odlazim provjeriti kakva je situacija s petrinjskim vodama. Petrinjčicom i Kupom.