Čim je objavljen tekst o Stipi, već su mi se počeli javljat ljudi. I to sa svih strana svijeta. Raspituju se kako i na koji način pomoći. A neki su već krenuli u akciju. Za par dana, iz Njemačke će stići pomoć za klub.

Između ostalih stvari, nabavljena je potpuno nova sportska oprema za Stipu. Obući će ga od glave do pete. Ali on to ne zna. Neka ostane iznenađenje, nemoj mu ništa spominjati ako ga vidiš. A kad stigne ekipa s pomoći, dođi pa napravi nastavak ove jedinstvene priče na portalu Evo priče.

Tako mi je telefonski govorio Robert Ramuščak, predsjednik petrinjskog stolnoteniskog kluba. Bio je oduševljen i uzbuđen činjenicom kako jedan medijski tekst može pokrenuti velike stvari u roku par sati od objave. I bio je potpuno u pravu.

Priča o Stjepanu Pejakoviću – Stipi, mnogi kažu – legendi ovog sporta koji se nakon desetak godina hibernacije vratio trenerskom poslu je izazvala ogromno zanimanje Petrinjaca kojih ima svud po svijetu. Rekoh – dobro! Šutit ću, ako ga sretnem.

A sreo sam ga. Očajno kišne subote u kafiću u središtu grada. Sjedili smo za stolom, a on je zvučao vrlo optimistično. I njega su mnogi roditelji zvali, raspitujući se kako svoje dijete upisati u klub. Stipe je,pokazalo se uz razgovor, živi svjedok i mala enciklopedija rokenrola s ovih petrinjskih ulica.

I sam je svirao bas gitaru u puno prohujalih prilika i bendova. Zna podatke, zna ljude. Zna tko je bio dobar, a tko se pokazao u drugačijem svjetlu.

Ostavio sam ga s njegovim mislima u dimu kafića i od kiše mokrih prozora. Kratko mu rekoh da ću uskoro ponovo doći i napraviti nastavak priče o klubu.Onako, usput, rekoh mu da se nešto veliko priprema.I to je sve. Stavio sam mu “bubu u uho” – reklo bi se tako.

Nakon par dana, Robert je ponovo zvao. Objasnio mi je sve tehničke detalje priče. I tako se nađoh u vlastitoj prošlosti. Naime, STK Petrinja je dobio na korištenje potpuno nove prostorije na katu nedavno obnovljene – preciznije bi bilo reći, novoizgrađene Srednje škole Petrinja na lokaciji uz ogradu tvornice Gavrilović.

Nekad je tu bio OŠ Dušan Ćorković, a također i TPC (Tehnološko proizvodni centar) – dio CUO Braća Hanžek – današnje Srednje škole Petrinja.

Tko se ovdje školovao do početka rata, danas ne bi mogao prepoznati baš ništa od prijašnjeg stanja i izgleda škole. Na armirano – betonsku konstrukciju stare zgrade, dodane su i izgrađene potpuno nove stvari.

Moderna tehnologija, nezamisliva za moje doba školovanja s kraja osamdesetih, promijenila je potpuno ovu zgradu. No, o tom bi se moglo napisati podosta zasebnih priča.

Tim novoizgrađenim sportskim prostorom “upravlja” Droga. Droga je Damir Božičević. Čovjek iz dvorane koji me provodi kroz same hodnike škole i pokazuje mi na katu taj prostor specijalno izgrađen i opremljen za stolni tenis.

Svaki Petrinjac i gost ovog grada bi se sasvim sigurno ugodno iznenadio kad bi ugledao tu dvoranu i ne bi vjerovao da se ona nalazi u Petrinji.

A tu su već stigle male snage kluba na večernji trening. I Stipe je tu. Ima bijelu traku oko glave. I prilično je uznevjeren. Nešto je načuo. Čuo je neku zvonjavu, ali ne zna iz koje crkve.

A onda točno u dogovoreno vrijeme, ispred dvorane stiže skupina ljudi. Nose torbe pune opreme u rukama. I njih Droga odvodi u dvoranu. I oni su iznenađeni onim što vide. A kad ih je Stipe ugledao, sve mu je, donekle bilo jasnije.

Ovu grupu iznenadnih gostiju predvodi također legendarna stolnotenisačica ovog kluba – Mateja Cvetnić. Nekada Glušić.

Uz nju su također legende ovog kluba Maja Krmpotić Krakar , Ivana Geček i Ivan Horvatinović. I Matejina obitelj je ovdje. Donose darove. Srdačno se grle sa Stipom. Susreli su se stari prijatelji u dvorani kakvu nisu mogli ni sanjati da će jednog dana postojati. Svi su oni djeca stare “barake” pored Siđine škole. Svi oni ju nose u srcu.

Na stol se postavljaju pokloni. Tu je gomila sportske opreme za igranje stolnog tenisa. I ono, što se tajno pripremalo. Tajna misija. Kodno nazvana – opremanje Stipe kao modnog mačka u sportskoj dvorani. Sve je tu – od tenisica, čarapa do trenirke.

Mateja Cvetnić je s 5 i pol godina ušla u baraku i nepovratno se zarazila stolnim tenisom. Naporni treninzi, volja i ljubav prema tom sportu, vinuli su je u vrh talenata tadašnje Jugoslavije, ali su je zdravstveni problemi u tome dosta spriječili. Sa 16 godina odlazi igrati u zagrebački Maraton, a 1992. u Englesku, a zatim i u Njemačku.

Aktivno je igrala do 26 godine, a do prije par godina je bila trenerica. Udala se u Njemačkoj i živi u Minhenu.

Ali nikada nije prekinula kontakte sa starim prijateljima iz petrinjskog kluba. I dalje se čuje s Robertom Ramuščakom koji joj je i javio prekrasnu vijest o preseljenju u ovu impozantnu dvoranu, a na portalu Evo priče je pročitala priču o Stipi i njegovom povratku u trenerske vode.

Nije trebalo ni četiri dana da se skupe sredstva od ljudi velikog srca koji nemaju veze sa stolnim tenisom,ali i stolnotenisača iz Njemačke. Sredstva su prebačena na TOP SPEED , sportsku trgovinu Borisa Pranjkovića u Minhenu, koji se i sam uključio u akciju.Jedna od sponzora ove akcije je i čuvena stolnotenisačica, danas glavna osoba na čelu njemačke reprezentacije – Tamara Boroš.

Mateja mu je rekla da Stipe mora biti obučen u vrhunsku sportsku opremu, a on joj je odgovorio – Nema probema. Odradit ćemo to. U akciju se također priključila i firma EXOTT iz Brisela. A direktnu donaciju na račun kluba uplatila je sisačka zubarica Maja Krmpotić Krakar. Ali to je samo početak. Slijedi još akcija.

Stari stolnotenisači su i sami morali probati novu dvoranu i njihovo mišljenje je da samo najveći klubovi imaju ovakvu dvoranu koja je opremljena samo za stolni tenis.

A Stipe? Stipe je u ime kluba zahvalio donatorima na poklonima klubu, trenerima i igračima. Drago mu je što je ponovo susreo stare prijatelje s “ping ponga”. I pozvao svu petrinjsku djecu da im se pridruže i osjete nešto što nema baš svako u Hrvatskoj i šire. Mogućnosti treninga u vrhunskom prostoru i opremi.
Miroslav Šantek Cobra