Nepoznata žena je otpuhnula dim cigarete u kasno nedjeljno popodne. Kaže mi u prolazu da nije imala baš sreće. Nešto ubranih gljiva sunčanica koje se bijele na zadnjem sjedištu automobila. I to je sve. Potpuno nedovoljno za toliki put.
Zgazila je opušak i odvezla se kroz mrtvo zelenilo šume na najvišoj točki ogromne šume Šamarice. Iza nje je ostala tišina. I zaboravljeni betonski div koji već tridesetak godina ovdje spava dubokim snom.
Bajka o Trnoružici je ipak samo bajka. Ovo ispred mojih očiju je stvarnost. Gusta šuma uz nešto što je nekad davno doista i bila cesta je vrlo impresivna. Još uvijek bujno zelenilo koje će nestati tek pred zimu skriva ruševine. Ostatke civilizacije usred šume.
Putnik koji bi prošao ovuda, a da nije nikada na ovom mjestu prije bio, sasvim sigurno ne bi ni primjetio sivilo armirano – betonskog zdanja, kojeg ljudi nekad nazvaše imenom: Spomen dom Šamarica, na Čavić brdu. Na skoro 600 metara nadmorske visine.
Do podataka o ovom zdanju je teško doći. Ono što se zasigurno zna je da je netko prije skoro pola stoljeća kroz ogromna, kilometarska prostranstva guste šume, asfaltirao desetke kilometara šumskog puta i na otprilike šestotinjak metara nadmorske visine, na tzv. Čavić brdu, izgradio velebni hotel – zdanje s tri povezane zgrade u obliku piramida.
Daleko je to od Petrinje, ali ima itekakve veze s Petrinjom. Kad bi danas upitali srednju i stariju generaciju Petrinjaca i Siščana o tom Spomen domu – mogli bi čuti samo hvalospijeve i sjećanja na događaje za koje je iz ove današnje perspektive teško povjerovati.
Čuli bi priče o mjestu usred šume i čiste prirode, potpuno opremljenom za spavanje i boravak na neograničeno vrijeme, sa svim hotelskim uslugama – od hrane i pića, kafića, slastičarne, poveće kuglane, s puno vanjskih sportskih terena i zamislite ovo – skijališta sa žičarom!
I bogatim zabavnim i kulturnim životom. Vrlo lako možete naići na žive svjedoke koji su ovdje kao djeca zimovali puno dana i noći. Dom je smješten na vrhu brda s kojeg puca pogled na plava brda ispod kojih se smjestila rijeka Una, Dvor i granica s Bosnom.
I sve je to trajalo u idili do početka rata. A rat nikad ne ostavlja dobre stvari iza sebe. Rat ruši utopiju. A ovaj hotel u šumi je doista bio utopija na jedno vrijeme koje se nikad više neće ovdje ponoviti i dogoditi. Hotel nije uništen ratom. Nisu ovdje padale granate. Nema rupa od metaka po zidovima. Daleko od svega jednostavno je napušten i opljačkan do temelja.
Ali, eto, kad me put ponekad nanese na ovu stranu, obavezno ga posjetim. Nema u njemu na recepciji knjige gostiju. Nema ničega osim oronulih, atmosferskim utjecajima potpuno otvorenim prostorijama bez prozora i vrata. Ovdje padaju kiše i snijegovi. Ovdje samo sjećanja žive.Ovdje samo tuga vlada.
Sjeli smo u auto i lagano se odvezli i ostavili ga u njegovoj vječnosti. Ovdje u neposrednoj blizini izvire Petrinjčica i Sunja. Ovdje su kilometri okrepljujućeg zelenila i čistog zraka. Zavoj iza zavoja. Šumska kaldrma. Brojne skrivene životinjske oči koje nas gledaju dok prolazimo kroz njihov teritorij. Treba puno kilometara proći da bi se izašlo iz Šamarice i došlo do prvih znakova civilizacije.
Selo Miočinovići. Brojne ovce koje bleje na livadama na rubu šume. Poneki traktor. Poneki čovjek u dvorištu koji mahne na pozdrav. I jedan Miro. Otvara nam vrata svog doma. Njegov pas Mrki neumorno skače na nas. U dvorištu je limuzina zagrebačkih tablica. Miro ima purgerski naglasak. Privremeni spas od stresa velegrada pronalazi ovdje.
On je visoko pozicionirana osoba u judo sportu. Na rubu civilizacije, usred Miočinovića iza kojih nema baš ništa osim ogormne šume sve do Dvora ima dobar internetski signal pa radi “od kuće”. Bude ovdje par dana pa se vrati u rodni Zagreb.
Otvara nam hladno pivo. Gradi pecanu. Bere jabuke, a i kruške su dobro rodile. Bit će rakije. I to dobre.
Miroslav Šantek Cobra