Svi mi u životu pamtimo neke osobne, važne datume. Rođenje djeteta, vjenčanje, razvod, prvi posao, smrt roditelja ili neke bliske osobe… Razloga i povoda je puno i svi su oni subjektivni i dragocjeni.
A Davor pamti dan kad je preživio tešku prometnu nesreću. Toliko tešku da mu je oduzela mogućnost hodanja i posjela ga u invalidska kolica, ali mu je ostala živa glava na ramenima. Kad listopad ozbijno uđe u naše živote i kad se i priroda i ljudi polako počinju pripremati za duge mračne noći i zimu pred vratima, on se prisjeti 16. listopada 1994.
Ustvari, on ga se ne sjeća. U njegovom mozgu je taj dan samo crna rupa. Potpuno izbrisan iz sjećanja.
I danas, trideset godina nakon tog dana, Davor Brebrić – za prijatelje Bruća, vratio se s vožnje nasipom Petrnjčice u svoj dom pored nasipa, uveo me u “butigu” – prostoriju napravljenu za beskonačna druženja u kojoj vrijeme stoji i postoji samo za zabavu i za Evo priče, ispričao svoju priču o toj godišnjici i danu koji je potpuno promienio njegov život.
NAJGORI DAN ŽIVOTA
Bio sam jako mlad kad se to dogodilo. Tek sam zagazio u rane tridesete. Po zanimanju sam profesionalni vozač i za vrijeme rata sam vozio gorivo u cisternama gdje god je bilo potrebe. Nikad prije nisam doživio nikakvu prometnu nesreću.
Beskonačne sive ceste su bile moja svakodnevnica, sve do tog vikenda, kad sam u slobodno vrijeme odlučio otići iz Siska na zagrebački Jakuševac.
Jedino što znam da je bila nedjelja i da sam vozio posuđenog mercedesa, poveću limuzinu čiji mi je tvrd lim i sačuvao život. To je ono što ja znam. Ničega se ne mogu sjetiti jer taj udar, ta trauma je sve to izbrisala iz moje glave. Ono što mogu reći sam pročitao u zapisniku o nesreći i tuđim riječima viđenog.
Piše da se taj sudar dogodio na onom vrlo nezgodnom zavoju kod pilane u selu Ogulinec između Buševca i Vukojevca. Ja sam u zavoj ušao iz smjera Zagreba i okrznuo sam se s džipom koji je bio na početku konvoja UN-a, koji se kretao prema Zagrebu. Taj udar me je odbacio na kamion – labudicu koji me je potpuno smrskao.
IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
I onda je doslovce, nastala noć. Oni koji su me iščupali iz automobila su mislili da sam mrtav, ali ekipa hitne pomoći je brzo reagirala i odvezla me u Zagreb na traumatologiju. Tamo sam bio u komi 32 dana.
Tijekom tog nesvjesnog ležanja između ništavila – stanja između života i smrti, učinilo mi se kao da čujem neke glasove.Kao da sam negdje a ne znam gdje. Kao u nekom podrumu ili na nekoj farmi.
I onda sam se iznenada probudio. Moja obitelj je cijelo vrijeme bila uz mene. Molili su se da se vratim na ovaj svijet i to se dogodilo. Ali nisam mogao noge pokretati. Kralježnica mi je ostala cijela, ali je jedan ugrušak ušao u nju i ostavio me nepokretnih nogu.
Nisam mogao vjerovati, još manje prihvatiti da više neću moći hodati. Vjerovao sam da će se stvari popraviti,da ću se zaliječiti i ustati. Ali to se nije dogodilo. Brutalna stvarnost me je pokosila. Vježbao sam i išao u toplice na rehabilitaciju, ali čudo se nije dogodilo. Ostao sam u invalidskim kolicima.
NOĆI SU BILE STRAŠNE
I onda se dogodila najteža godina mog života. Upao sam u tešku depresiju i očaj. Dani su bili dugi i nemoćni, ali noći su bile najgore. Crne misli mi nisu davale spavati. Tonuo sam sve više i više i čak razmišjao o samoubojstvu.
Ali onda sam shvatio da imam ljubav i pažnju obitelji i prijatelja koji su bezpogovorno bili uz mene. Recimo, moj susjed Laki, on me je vozio kud god i kad god sam trebao. Nikad nije rekao da ne može ili neće.
Naravno, najviše zasluge su mojoj supruzi Spomenki i mojim sinovima Hrvoju i Ivanu koji su me održavali živim i onda sam shvatio da samo ja mogu svoj život popraviti radom na sebi. Sam sam sebi rekao da želim dalje živjeti i da je život predragocjen da bi me neka invalidska kolica spriječila u uživanju u životu.
Ta autosugestija mi je jako pomogla. Sve se počelo mijenjati. Izišao sam nakon dugo vremena sam na ulicu i odgurao se do mosta na Petrinjčici i vratio se kući. Drugi dan sam prešao most. Treći se odvezao nasipom s druge strane. Neka radost i volja se počela vraćati u mene.
IZLAZAK IZ TAME NA SVJETLO
A onda sam napravio “butigu”. Prostoriju za druženje, tulumarenje s prijateljima. Svi su dolazili kod mene. I danju i noću. Život mi je ponovo postao lijep i ispunjen.
Godine su se nanizale.
Evo već je trideset godina kako sam u invalidskim kolicima, ali ja odavno ne mislim o njima. Idem do grada na kavu, vozim se nasipom, posjećujem društvene događaje i pogotovo nogometne utakmice na stadionu Mladosti…
U zadnje vrijeme centar mog života je moj skoro dvogodišnji unuk Niko. Istina je što se govori da djedovi i bake vole unuke na potpuno intenzivan način. Kao da sam poludio za njim. Jednostavno se obožavam s njim družiti, a i on je vrlo znatiželjan i voli svog “dedu”.
Sad sam u novoj fazi života. Sinovima sam prepustio obiteljsku kuću, oni su se oženili i tu su sad i snahe Iva i Mia, a supruga i ja smo se smjestili u dvorišnoj zgradi. Tik do “butige”. Ne brinem više o godinama koje dolaze.
Skoro pola života sam proveo u invalidskim kolicima i mogu onima koji su u nekim sličnim životnim nevoljama poručiti da je život prevrijedan u bilo kojem obliku i da potpuno shvaćam njihovu depresiju, nemoć i bezizlazno crno stanje. Ali sve je to samo privremeno.
Jednostavno morate sami sa sobom postaviti stvari u glavi i krenuti u oporavak iz sebe. I sve će biti dobro.
Miroslav Šantek Cobra