U drugoj polovici mjeseca listopada, petrinjski društveni život počinje umirati. Ono malo današnjih vinogradara, po tim, pjesmom opjevanim vinorodnim brdima iznad grada je pobralo grožđe i napravilo vino, koje se neće za Martinje u većoj mjeri slaviti organizirano kao još do prije dvadesetak godina.
I kukuruz je pobran. A i kestenijada prođe. Ljudi još uvijek odlaze u šumu po gjive i kestene, ali organizirane gradske manifestacije su zamrle sve do prosinca.
Razmišjajući o tome i pregledavajući foto arhivu, ukazalo se nešto što je već odavno zaboravljeno, a dogodilo se samo jednom. I to ne tako davno. Tik prije zaključavanja svijeta od korone i potresa.
Krajem listopada 2019. godine u gradskom parku, narod se dobro najeo domaće besplatne hrane.
Onih ratnih devedesetih u Zagreb se slila studentarija sa svih strana. Sudar drugačijih narječja jezika, sudar običaja i navika. Sudar života. No, mladost gori. Ona je uvijek još iskrena i neiskvarena. Sastaju se ljudi bez nekog reda i rasporeda. Stvaraju se prijateljstva, ljubavi.
Društva se uvijek, kao neka mala plemena okupljaju u nekoj studentskoj sobi “na Savi” ili u nekom unajmljenom stanu velegrada. I obično, nakon ponekad normalnih, a ponekad nezaboravnih tulumarenja, svi ogladne.
Kad je menza zatvorena, a želuci neumoljivo krulje, pripreme jela se hvataju domaćice. Od jednostavnih palačinki, često i bez jaja i bilo kakvog namaza, pa do raskoši mirisa čudnih imena jela, koje tada probah prvi put u životu.
Zeljanica, krumpiruša, sirnica, sve je to izvučeno iz pećnice i u plehu postavljeno vruće na stol. Trga se i jede rukama. I ja sam sve to s ostalom ekipom sa slašću tamanio i slušao riječi kuharica iz Bosne, gdje se ovakva jela tog nazivlja tradicionalno pripremaju.
Tada nije bilo puno mjesta gdje bi se ovakva hrana mogla kupiti. Nije čak ni bilo puno pizzerija, ali i tada se mogla začuti rasprava, koja traje do današnjih dana u kojoj je ključna stvar samo jedna – burek je od mesa, a sve ostalo su pite.
Znalo se raspravljati oko te trivijalne stvari, obično i uvijek bez pobjednika, a i sam sam znao doliti ulje na vatru. Ali sa istinitim događajem u kojeg nisu vjerovali. Burek s jabukama.
U ona prijeratna vremena, nedjeljom u Petrinji ne bi radilo ni ono malo dućana, ali po svjež kruh bi se išlo u pekaru kod Beriše. Cijelu subotnju noć bi padale “krpe” snijega i stvorile visoke nanose na cesti.
Ratkovićeva ulica, danas, kao nekad prije tog narodnog heroja Milana Ratkovića, ponovo s imenom Brezje – nedjelju bi dočekala bez prometa i bez ralice.
Snijeg preko koljena. Probijanje od petstotinjak metara do pekare. Ispred pekare podugačak red ljudi koji strpljivo čekaju ulaz u toplinu pekare. Nikome se ne žuri.Niko nije nervozan i nestrpljiv.
I onda kad se uđe u oblak mirisa vrućeg kruha i peciva, u tepsiji u staklu je stajala magična stvar – burek s jabukama. Tako se sužbeno zvao i prodavao.
Ne može čovjek izdržati povratak kući s tako zamamnom stvari u cekeru. Na hladnoći svježeg zimskog zraka, okružen visokim snijegom, izvadi se taj komad zamotan u bijeli papir koji pri odmatanju zamiriše. U kori je debel sloj jabuke. Sladak. Sočan. Nezaboravan. Kraj priče. Točka.
Naravno, to za moje bosanske prijatelje nije mogla bila istina. Loš vic. Slatka laž. I prođe od tada puno vremena.Po prirodi stvari studentska se društva raspadnu zauvijek. Ljudi se vrate kućama, a sve odprije zaživi samo u povremenim sjećanjima.
No, tada,nitko nije ni mogao pretpostaviti da će potjerani ratnim nevoljama ljudi iz Bosne pronaći novi život, početak i skućiti se u Petrinji. I ponovo se stvaraju društva i prijateljstva “starih i novih Petrinjaca”, a jednom zgodom nas je sve još više povezala baš takva hrana.
Odjednom se pojavila nova manifestacija. Događaj koji se nazvao – Pitijada u Petrinji. Ime je obećavalo dobru hranu,što se na kraju i dogodilo. Ideja je bila da se spoji i predstavi umijeće pravljenja pita iz Petrinje i Bosne. Spoj je bio fantastičan.
I domaćice su se pripremile najbolje što su mogle. Izvukle su najbolje recepte i pažljivo pripremile hranu. Znale su da će puno ljudi probati njihov rad i htjele su se predstaviti u najboljem svjetlu.
I građani su došli u povećem broju. Hodali su od štanda do štanda. Od pite do pite. Uzimali tanjure, probavali, dijelili kompimente. Narod kad i pitao u tom trenutku, vjerojatno bi rekao da je to najbolji događaj ikad. Sve je besplatno. Jedeš i družiš se.
Bila je i svirka tamburaškog benda. No, ono što je dobro – brzo se i završi. Sve se smazalo i ubrzo razišlo.
Ovo je bio slatko – slani događaj. Kao pilot epizoda nove serije. Kao test. Nažalost onih koji su se zatekli tada u parku,više se nikad nije ponovio.
A i ja bih gricnuo onaj burek s jabukama kod Beriše. Iz zime 87 – 88. Ali ne ide to. Ne postoji više.
Miroslav Šantek Cobra