Austrougari su u njihovo doba jako pazili na gradnju objekata razne namjene – od bolnica, vojarni,škola, kazališta i sličnih javnih mjesta, pa do velebnih građanskih kuća tada dobrostojeće gospode, obrtnika, tvorničara i drugih imućnih ljudi koji su si mogli priuštiti luksuz stanovanja u ogromnim zdanjima ukrašenim raskošnim detaljima pročelja sličnim u Beču ili Pešti.

Pa čak i kad bi gradske vlasti iz provincijskih gradića skupile dovoljno novca i poželjele popraviti standard života, birali bi se vrhunski arhitetkti koji su osmišljavali prava građevinska umjetnička djela.

Poželješe tako Petrinjci u prvim godinama 20. stoljeća da im u kućama zasvijetle električne žarulje umjesto petrolejskih lampi i odlučiše na nasipu Petrinjčice izgraditi Gradsku munjaru.

Čistu industrijsku zgradu koja je svjetlo dana ugledala 1910. godine, četiri godine prije atentata na Cara u Sarajevu i početka onog, kako kažu, najstrašnijeg rata ikada – Prvog svjetskog s čijim su završetkom i Austrougari zauvijek bačeni u ropotarnicu povijesti.

Ali ostala je ova raskošna zgrada iz čije unutrašnjosti možemo samo zamisliti neizdrživu buku dizelskih strojeva koji su proizvodili istosmjernu struju i osvjetjavali petrinjsku noć.Tko je radio u tim uvjetima, sigurno mu nije bilo lako, ali nažalost nema živih svjedoka koji bi opisali jedan radni dan u tom prostoru.

Gradska munjara je svoj radni vijek imala sve do 1948.godine, kada više nije bilo potrebe za njenim uslugama jer iz Siska je stigla dvosmjerna struja dalekovodima, a u Petrinji je izgrađena trafostanica.

Buka iz munjare je zauvijek utihnula. Strojevi su razmontirani i maknuti, a u njen prostor se doseljava poduzeće Elektra koje ovdje ostaje sve do 1978, kad se sele u današnju zgradu na samom kraju grada na izlazu Zagrebačke ulice.

Munjara je dobila nove stanare i nove ustanove, a potpuno je razvaljena za vrijeme okupacije i Domovinskog rata. I od tada, svi se sjećaju tužnog, pustog, razvaljenog, opljačkanog, oronulog zdanja koje niko nije održavao.

Arhitekti koji su je gradili su se prevrtali u grobu, a tek bi lokalna mladost se u njenoj oronuloj unutrašnjosti skrivala od depresije poraća i besmisla uz piće i sve što već ide uz to.

I tek je pred doba korone Grad Petrinja otkupio zgradu,a Država ubola novac u gradsku blagajnu i napravljeni su planovi da se ona pretvori u Munjaru kulture – što se na zadovoljstvo svih građana i dogodilo. Danas je ona vrlo posjećeno mjesto s dosta kulturnih sadržaja.

Danas je ona blješteća zgrada, ljepša nego kad je bila originalno izgrađena i kad ju čovjek pogleda izdaleka u noći, kako se njena svjetla i kontura ocrtavaju na površini Petrinjčice, kroz mozak i tijelo prođe neka ugoda, neka vrsta ponosa i nade u bolje sutra za cijeli ovaj pretjerano napaćeni gradić s kojeg se golim okom mogu vidjeti zgrade i svjetla obližnje metropole.

Ali postoji jedan svjedok priče o toj zgradi, koji ima najveća prava pričati o njoj, jer se u njenoj unutrašnosti – doslovce rodio. Čekao me je u dvorištu munjare uz dim cigarete i uzmaglicu koja se počela raspršavati nad nadolazećim suncem. Sve oko njega bilo je novo.

Svježe obnovljeno, ponovo rođeno – niti nalik na onu “njegovu” unutrašnjost munjare.
I osoblje zaposleno u ovoj današnjoj kulturnoj javnoj ustanovi je bilo u velikoj strci i pripremama za dolazak ljudi iz vrha Države.

Tko bi u prošlosti mogao i pretpostaviti da će u tu zgradu koja uz buku proizvodi jednostavu struju, jednom, u nekoj budućnosti ući i sam premijer Vlade sa svojim suradnicima. A to se upravo i dogodilo. Samim tim činom uz prisustvo medija i televizijskih kamera Gradska munjara Petrinja, ukazala se daleko od njene Petrinje.

Kada bi pisao autobiografiju, Željko Česnik bi u velikom djelu svog života upravo mogao pisati ili nekome otvoriti dušu o toj oku nevidljivoj sili – električnoj struji. Otac Vladimir mu je bio zaposlen u Elektri, on je cijeli radni vijek proveo u toj firmi, a i sin Tihomir danas radi u HEP-u (Hrvatska elektroprivreda).

Kad je prestala proizvodnja struje u munjari, tadašnja Elektra se uselila u nju i napravila uredski distribucijski centar, a dio zgrade je bio dodijeljen i preuređen u stanove za djelatnike Elektre.

Tako je tih poratnih godina i obitelj Česnik pronašla svoj životni prostor na ovom mjestu, a u zimu 1951. u veljači mjesecu majci Agati i ocu Vladimiru rodio se sin Željko.

Porod je bio pod budnim okom tada čuvene babice Rožanković koja je u to doba brojne Petrinjce prva ugledala na ovom svijetu, a Željko je ostao sin jedinac. I nema baš zadovoljnu priču iz djetinjstva jer mu se otac ponovo oženio kad je Željko imao četiri godine, a nadolazeće godine adoscelencije su donosile sukobe s maćehom, tako da kada je postao punoljetan preselio se kod bake s mamine strane u Novu Drenčinu.

Njihov stan u munjari je bio sa zadnje strane zgrade gdje se nalazio i vrt i drvarna. Živjele su tu i druge obitelji i tijekom vremena se odseljavale, ali Željkov otac Vladimir je ostao živjeti u munjari sve do 1991. kad su ga nadolazeće ratne neprilike zauvijek izgnale iz munjare.

Željko zna sve detalje o ovoj povećoj zgradi koja je već i u njegovom djetinjstvu postajala sve neodrživanija, a fasada i raskoš ukrasnih detalja pročelja propadati. U velikoj dvorani – ovoj koja se naslanja na šetalište uz Petrinjčicu je bila smještena radionica, pored nje skadište, a i vozila su u njoj čuvana kao u velikoj garaži. Ostali dio je bio činovnički.

Ali i u ta doba ubrzane industrijalizacije nove države i još uvijek bez modernih aparata koja su danas neupitna stvar svakog doma – tipa televizijskog aparata, život je tekao uz više druženja i razgovora među ljudima. I kad je završio osnovnu školu u tadašnjem Arturu Turkuinu i u Zagrebu za elektromontera, život ga je vratio u munjaru zbog posla.

Iza zgrade je bilo dosta hlada, u njemu stolnoteniski stol na kojem su se izmjenjivali igrači – elektraši, a postajala su i tradicionalna zajednička druženja uz pržene ribice – bjelice, ulovljene u Petrinjčici odmah ispod munjare ili guaš u kojem se nalazio ulov zbog kojeg se trebalo ljestvama popeti na krov male crkvice – poklonca Ivana Nepomuka na početku Kaniže.

Nisam nikad čuo da je netko u Petrinji jeo golubove, ali očito su ljudi u to doba to prakticirali. Željko kaže da je to gulaš od “mlade piletine”. I tako su se izmjenjivala godišnja doba, prohujalo je vrijeme, a te 1978. kad je punk glazba vladala svijetom, a u našim krajevima se spremao glazbeni udar Novog vala, elektraši su se preselili u novu, modernu zgradu u Kupskoj ulici i nikad se više nisu vratili.

I onda nas priča brutalno vraća na postratnu Petrinju. U godinama okupacije poppljačkanu, zapuštenu i uništenu, a takvu sudbinu je doživjela i zgrada munjare. Ali prolazile su godine i desetljeća od završetka rata, a to zdanje je postajalo sve gore i lošije. Pravo ruglo našeg doba na nasipu Petrinjčice.

I Željko je bio tužan zbog toga. Često bi šetao s psom pored te rodne zgrade i gledao u pustu tamu unutrašnjosti. 2013. se umirovljuje nakon cijelog radnog vijeka provedenog u HEP- u, i onda, samo tako odjednom, kad ni u najcrnjim snovima nije mogao ni pomisliti da bi se situacija mogla promijeniti, ugledao je radnike i strojeve kako kreću u rekonstrukciju zgrade s namjerom da je pretovore u multimedijalni centar i ponos Petrinje.

Nije mogao vjerovati svojim očima i kad je potres do kraja presudio zgradi koja se morala ispočetka graditi jer je zaštićeno kulturno dobro i gledao je kako rastu novi zidovi,kako se njegova munjara ponovo rađa na istom mjestu i obliku, baš onako, kako je on pamti.

I kad je već sve bilo pri kraju, nije mogao izdržati i ušao je u nju među nepoznata lica radnika i mrtav hladan im rekao da na ovom mjestu treba biti televizor. Oni naravno, nisu shvatili poantu njegovih riječi, ali kad je ušetao u današnji novoobnovljeni velebni prostor, prišao je Kristini, zaposlenici koja radi u Gradskoj munjari Petrinja i rekao joj: Gospođo, ja sam rođen u ovoj munjari. I tako je i nastala ova priča.

On to, naravno, neće javno priznati, ali ako u Petrinji postoji osoba koja je najponosnija na ovu, kako joj mnogi tepaju – petrinjsku ljepoticu munjaru, onda je to, sasvim sigurno Željko Česnik.
Miroslav Šantek Cobra