U jednoj od scena filma “Maratonci trče počasni krug”, pogrebnička obitelj Topalovići, voze se u svom automobilu koji juri najviše što može – čak “30” na sat, ali sasvim dovoljno da nehotice i nepažnjom pregaze pješaka.
Slijedi čuvena rečenica: Vidi tata, pa to je gospodin Rajković. Šta mu je? Ovaj film iz 1982. godine, radnjom je smješten u vrijeme prije 2. svjetskog rata, a obiluje sjajnim dijalozima, koje milijuni ljudi koji su pogledali film, često koriste i u svakodnevnom životu.
Imaju li “maratonci” ikakve veze s Petrinjom? Itekako. U početnoj sceni filma kad glumac Bogdan Diklić, “uzima mjeru pokojnika koji leži na krevetu, a noge mu dobrano vire izvan njega, jer se radi o vrlo visokom čovjeku u rangu najvišljih košakaša – nepoznatog pokojnika glumi Petrinjac kojeg su zvali “Veliki NIkola”, a i danas ljudi kad nekome objašnjavaju neke gradske lokacije, znaju reći: kod Velikog Nikole.
Radi se o njegovoj kući preko puta nekadašnjeg kafića Potkova, gdje je otvorio i svoj dućan, a tamo danas majstor Mata popravlja bicikle. Tko je bio Veliki NIkola, koja je bila njegova životna priča, ako neko zna nek se javi na redakciju portala Evo priče, pa da ju ispričamo narodu petrinjskom.

Postoji jedna stara crnobijela fotografija iz 1935. godine koja pokazuje strogo središte Petrinje. Vrlo slična mnogima koje su upotrebljavane za potrebe razglednica, turističkih sadržaja ili povijesnih tiskovina, a koju u svojoj obiteljskoj arhivi ima Zdenko Korečić.
U prvom planu je hotel u središtu grada. Na glavnoj ulici – danas raskršću Nazorove i Turkulinove su šetači, ali i parkiran automobil, luksuzno vozilo koje nije mogao imati baš svako. Baš kao što su filmski fiktivni Topalovići bili imućni za kupnju automobila, tako je i ovdje, u stvarnosti ovaj automobil posjedovao, po Zdenkovim riječima, Marko Grčić, prijeratni petrinjski taksist.

Ali gdje su točili gorivo u automobil? Sasvim logično pitanje.Bilo je dosta i motora. I gdje su nabavljali gorivo? Zdenko mrtav hladan daje odgovor – “Pa punili su ga tu, cesti. Bila je benzinska preko puta hotela. Evo ti je. Bio je spremnik zakačen na stup s crijevom za gorivo. Imala je i svoje oznake i ukrase, a radila je sve do završetka rata. Shellova benzinska”.
I doista. Kad se uveća fotografija vidi se mala ručna točionica goriva. Svašta čovjek može po prvi put saznati o prošlosti svog grada.
Miroslav Šantek Cobra