Izađi i bori se, u ovom gradu ima mjesta za jednog od nas.
Izađi bori se, ulica je prazna, ali s prozora motre na nas.
To je Šejn.
Kad god bi vidio taj prizor na petrinjskim ulicama, na pamet bi mi pale riječi pjesme Šejn grupe Haustor. Postoji i originanalni videospot u kom Darko Rundek u radničkom odijelu i čizmama sjedne za volan banzeka i vozi se širokim zagrebačkim avenijama.
U petrinjskom slučaju, vidjeli bi čovjeka kako vozi mali traktorčić – frezu, potpuno prekrivenu ceradom, a na njoj bi bili obično obješeni bicikli ili slični predmeti. I nestaje iz vidokruga niz padinu Radićeve ulice.
Ni u snovima nisam mogao zamisliti da ću tog čovjeka sresti jednog kišnog listopadnog dana u montažnoj kućici u naselju “Petrinia” u kojeg sam odlučio doći i napraviti reportažu o njegovim stanovnicima na prostoru “Bikane” – nekadašnjim vojnim skladištima, a danas kućicama koje je izgradila Sisačko – moslavačka županija kao privremeno stambeno rješenje za stradalnike potresa – ali o tom slijedi jedna poveća reportaža u budućnosti.
Ispred stana je bila parkirana ta freza i jedan skuter, a vrata je otvorio čovjek izbrazdanih crta lica starije dobi, ali u izvrsnoj fizičkoj formi. On je Đuro Kukić i trenutno živi okružen starinama koje je kroz cijeli život skupljao. Nikad u životu nisam vidio ovako nešto, a potrebno je mnogo riječi da bi se taj prizor mogao nekome opisati i prepričati.
Svi zidovi stana su prekriveni starim predmetima. Nečije rabljene stvari, nečiji prodani dijelovi života i uspomene je Đuro iz nekih svojih razloga koje ne može realno objasniti kupio kroz dugi niz godina i odlučio živjeti među njima. Ti stari predmeti – od svih vrsta alata, kućnih sitinica, keramike, staklovinja, buradi za pečenje rakije koja služi kao stol, ukrasa…
Đuro ima svoje mjesto za sjedenje na velikom trosjedu, gdje lagano i smireno pije kavu i otpuhuje dim cigarete. Pogled mu luta po stotinama predmeta postavljenim na zidove, ali koji imaju neki savršen raspored, kao postav neke izožbe u nekom muzeju i kaže da je sada sve na svome mjestu. Trebalo mu je preko dva meseca pažljivog promatranja golih zidova i pozicioniranja predmeta na njih.
Iza njegovih leđa i glave, na zidu su umjetničke slike koje pokazuju vjerske motive. Sin Božji u raznim situacijama razgovara s ljudima. Autori su nepoznati, a Đuro samo, pomalo tajanstveno objašnjava da su slike nabavljene od nekih njegovih zagrebačkih prijatelja i da donekle u nekoj mjeri služe kao da je ovo mala crkva.
Đuro je vrlo pobožan čovjek i kaže da samo dragi Bog može upravljati njegovim životom, pomoći mu i na kraju odučiti kad će otići s ovog svijeta u njegovo carstvo. Smrti se ne boji jer čvvrsto vjeruje u njega ii u neki novi i bolji život poslije.
A ovaj zemaljski život ga nije puno mazio. Nimalo. Rođen u dosta siromašnoj obitelji, kao dijete je stekao radne navike i počeo zarađivati svakodnevni kruh svojim rukama. On je zidar cijelog života. Pijesak, voda, mješalica, lopata, žlica, špahla, skela, kiša i hladnoća, vjetar koji probija do kosti i pakleno vruće sunce koje prži kožu- već 54 godine su njegov svakodnevni život.
Naradio se teško. Krvavo. I dio te krvavo zarađene plaće je ulagao u kupovinu starina. Od eura, dva, deset, pa do stotinjak. Kako za koji predmet. Danas su mu 74 godine i fizička snaga mu polako kopni. Ali on se otima starosti.Koliko može pokušava stalno biti zaposlen. Izrađuje alate, popravlja ih, prodaje na placu – u pokretu je.
Ali ima nešto što ga na smrt preplaši. Riječ – potres.Ta trešnja, ta grmljavina, ta nesreća je zauvijek ušla u njega. Kaže da je pio kavu u rano jutro, kad je onaj “prvi” zatresao i izbacio mu šalicu iz ruke , a onaj “drugi” – razoran i smrtonosan ga je srušio s građevinske skele i bacio na pod. Srušio mu kuću. Sve uspomene i sav život.
Neobjašnjivi strah je ušao u njega. Bojao se zatvorenih prostora. Spavao je ispod otvorenog neba na čistini uz logorsku vatru u tačkama, cijeli mjesec te zime. Potres me je “dotuko” – kaže. Uzeo mi je zdravlje. Razbolio se teško. Ugrađena su mu tri stenta.Operirao je prostatu. Bruh. Ima slomljene pršljene od pada sa skele. I sve to od tog dana. Od tog prokletog potresa.
Uspio je iz srušene kuće izvući ove stare predmete koji mu život znače.Spavao je i živio u kamp kućici, a onda je stigao ovaj spasonosni smještaj. Zahvalan je županiji što danas živi u čistom i toplom. I naravno, kao pravi zidar profesionalac, pregedao je tu građevinu i zadovoljan je izradom. Kaže da se ovdje ne boji potresa i da čeka povratak svojoj kući i nekom novom početku.
A ako ga i ne dočeka – kaže da o svemu tome samo dragi Bog odlučuje, a on će sa svojim predmetima i dalje živjeti i raditi na ovom svijetu sve dok ga ne pozove u svoje kraljevstvo. Ostavio sam Đuru u njegovom poslu i njegovim mislima. Svaki čovjek ima svoju priču. Pa ma kakva ona bila.
Miroslav Šantek Cobra