Zdenko otvara poveću kartonsku kutiju prepunu velikih videokazeta. Izabire jednu i stavlja ju u videorekorder, taj danas, poprilično rijedak i zaboravljen uređaj čija magnetska glava reproducira videozapis s VHS kazete na spojenom televizoru, tik pored kreveta na kojem Zdenko spava.

Na ekranu se ukazuju prizori središta Petrinje koje je Zdenko snimio videokamerom u ljeto i jesen 1995.Odmah poslije “Oluje”. Zapušteni grad s unakaženim pročeljima starih građanskih kuća. Rijetki prolaznici. Automobili modela kakvih više danas nema u prometu.

Očaj i depresija poslijeratnih dana, ali i neka energija nade i budućnosti u bolje sutra koje treba doći u napokon oslobođen grad, zabilježeni na krhkoj vrpci.

I buka.Žamor koji leti zrakom. Jarke boje. Glazba i note. Limena glazba i mažoretkinje u bučnoj koloni. Prolaze ispod Zdenkovog prozora kroz puste ulice, kao u nekom nadrealnom filmu.Mladost, sreća, osmijesi na licima i radost u očima. Stupaju u koloni i zamiču udesno i nestaju u zavoju početka Turkulinove ulice. S njima prestaje i snimka.

Ali kreće nova. Jesen je. Martinje. Ono prvo petrinjsko nakon rata. Okupilo se veselo i poveće društvo u kući doktora Grge koji će u skorijoj budućnosti postati gradonačelnik. I ovdje su sva petrinjska lica iz onog vremena od prije rata. Kao da se sve nastavlja. Kao da će sve opet biti kao nekad.

Piju i jedu. Drže se, kako to običaj i red već zahtijevaju i govori. Sve to Zdenko bilježi svojom kamerom, a neprestano je u kadru vidljiv i Antun Petračić – Toto, novinar tadašnje Radio Petrinje. On u svom službeno ozbijnom stavu brižjivo snima sve što se govori. Davno prošlo vrijeme. Vrijeme sjete i života mnogih ljudi koji danas leže čekajući drugi Kristov dolazak na petrinjskim grobljima.

Zdenko živi svakodnevno u toj prošlosti. On je potomak starih Korečića, vrlo imućnih ljudi iz obližnje Hrastovice koji su se bavili mlinarstvom. Izgradili su mnoge mlinove na hrastovačkom potoku i Petrinjčici i radili od tog ozbiljan biznis tog doba koji im je donio poveće novčano bogatstvo od kojeg su kupili dosta kuća u središtu Petrinje, a poslije ih prodali.

U jednoj od tih kuća sve do potresa živio je Zdenko. U ogromnom, starom zdanju prepunom prostranih soba i visokih stropova. Sa žamorom i vječnom automobilskom bukom Radićeve ulice i pogedom na kip u bronci zamrznutog Stjepana Radića.

Kad je zatreslo tik pred Novu godinu, zidovi su izdržali, ali su poprimili one užasavajuće crte pukotina koje od tog dana konstantno prijete da će sve urušiti i pomalo mijenjaju oblike i dužinu. Na kući je nalijepjjena crvena naljepnica s oznakom – neupotrebljivo, a Zdenko je postao beskućnik. Osoba koja treba privremeni smještaj dok se kuća ne popravi i obnovi.

Petrinia. Naziv je to skupine montažnih kuća izgrađenih u Petrinji, a koje trenutno služe kao privremeni dom mnogih stradalnika potresa koji čekaju obnovu svojih kuća ili stanova u stambenim zgradama. Ove kućice su izgrađene na dvije lokacije – u blizini Nove bolnice i u Malinovoj ulici, na mjestu gdje su nekad bili napušteni vojni hangari.

Čitav jedan zapušten i prazan prostor dobio je sasvim dobru novu životnu priču i svakako je proljepšao i unaprijedio samu Petrinju.

„Danas smo uselili pedeset i troje naših sugrađana u županijsko naselje „Petrinia“ u Petrinji u Ulici Ive Maline. Na ovoj lokaciji smo izgradili 41 kuću. Stanari su vrlo zadovoljni svojim privremenim smještajem. Vjerujemo da će ovo zaista biti privremeni smještaj, da će njihovi domovi biti obnovljeni što prije i da će se vratiti u svoje domove. Drago nam je vidjeti sretna lica i naše zadovoljne sugrađane ovim smještajem.

Kažu da im je zaista lijepo i kad su oni sretni i mi smo sretni. Vrijednost radova izgradnje županijskog naselja „Petrinia“ iznosila je oko 6 milijuna €. Sisačko-moslavačka županija dobila je prošle godine u veljači zakonsku mogućnost da gradi ovakve kuće i za otprilike godinu dana izgradili smo 166 kuća“, rekao je Sisačko moslavački župan Ivan Celjak u proljeće ove godine.

Malo Petrinjaca zna kako izgleda to naselje, a još manje je vidjelo uživo unutrašnjost kuća. A radi se o doista dobro odrađenoj zamisli. Naselje izgleda kao iz američkih filmova ceste gdje se može udobno odsjesti odmoriti, naspavati i nastaviti put. To je sklop malih ulica nevidljivih s glavne ceste s uredno obilježenim pješačkim prelazima, prometnim znakovima i obilježenim parkiralištima.

Kako se često može čuti iz županijske, a i gradske vlasti, kad privremeni stanari se vrate u svoje kuće, ovdje bi mogli smještaj pronaći umirovljenici, a kuće mogu poslužiti i u turističke svrhe ili za smještaj sportaša koji dođu u Petrinju. Mogućnosti su velike, a ono što je najvažnije u ovoj priči – to nije samo zamisao, već konkretna izgrađena stvar u upotrebi.

I Zdenko je smješten ovdje. U jednoj kućici s brojem 22 iznad vrata. Svi ti stanovi su isti. Komforni i stotinama milja daleko od života u nužnom zlu ranih dana katastrofe – metalnih kutija za stanovanje kontejnera. Ovdje se radi o 45 kvadrata dobro iskorištenog prostora.

Kad se uđe s desne strane je wc i kupatilo, s lijeve strane dvije spavaće sobe, a ravno poveći dnevni boravak s malom namještenom kuhinjicom. Iz boravka su i vrata koja vode na stražnju stranu kućice na betonski plato – terasu sa stolom i stolicama na rubu travnjaka.

Evo što piše u dokumentima koje korisnik dobije pri useljenju:
Kuhinja: sastoji se od kuhinje 200 cm, sudopera, blagovaonskog stola, blagovaonske stolice x4 ugradbene pećnice, ugradbene strujne ploče, hladnjaka i kuhinjske mape

Dnevni boravak: sastoji se od bijele komode, klub stolića, dvosjeda, LED TV-a, te unutarnje jedinice klima uređaja.

Dvije spavaće sobe: sastoje se od kreveta, podnice x2, madraca, noćnog ormarića x2, te garderobnog ormara.

Kupaonica: sastoji se od kupaonskog bloka, visećeg ormarića, toaletne šoljke, toaletne daske, vodokotlića, mješalice za umivoanik, perilice rublja, tuš kade polukružne s vratima, miješalice za tuš kadu, tuš seta, držača toaletnog papira te dozatora sapuna.

Zdenko nema nikakvih pritužbi na smještaj. Naprotiv. Kaže da mu je ovdje odlično, a onda odjednom zašuti, načulji uši i osmijehne se od uha do uha. “Evo mojih najdražih susjeda. Djeca!” – kaže i izlazi iz kućice.

Tik do njegovog stana, vrata je upravo otključavala mlada žena s dvoje male djece. Anamarija Semunović je iz petrinjskog kvarta Češko selo. Obiteljska kuća je tamo teško stradala u potresu, ali je upravo u procesu obnove. Majstori su na terenu, a dok se ne osposobi za povratak ova čak peteročlana obitelj živi na ovoj adresi.

Mladi su to ljudi. Radnička klasa s puno djece koja su im najveće blago, a to je ujedno i najveće blago ove države kojoj fali tih malih stanovnika. Tri sina Luka (4), Tin (6) i David koji ima osam godina sada su ovdje – na području koje su stari Petrinjci nazivali imenom Bikana.

Anamarija ima 30 godina i trenutno radi kao pomoć starijim ljudima, a Denis (37) je majstor koji postavlja knauf ploče po zagrebačkim stanovima. Putuje na posao, ali kad se vrati svojoj obitelji, onda su svi sretni ovdje – kaže Anamarija. Zadovoljni su smještajem sve dok se ne vrate u svoj obnovljeni dom, a to bi, kako kaže, trebalo biti uskoro.

S druge strane ceste stanuje obitelj Demić. Ankica i Dragan.Umirovljenici. Oni dolaze iz kvarta Majdanci. Njihova obiteljska kuća je također pretrpila oštećenja i nije u upotrebi, a nalazi se u blizini mjesta danas nepostojeće crkve sv. Kate.

Iza njih je strašna priča. Stanovali su 40 mjeseci u kontejneru u kojem nije bilo ni vode ni WC-a, u dvorištu njihove obiteljske kuće. Samo oni – baš kao i svi oni koji su okusili taj očaj stanovanja u tim hladnim kutijama znaju koja je to muka. Ali kad je Županija napravila ove kuće, kvaliteta života im se bitno popravila.

Ovdje su preživjeli pakleno ljeto u komforu i uz obilato korištenje klima uređaja, a kako su zidovi dobro izolirani, misle da ni zima ne bi trebala stvarati probleme. Zadovoljni su smještajem i također čekaju povratak kući koju svaki dan posjećuje.

Tamo su ostali njihovi ljubimci pored oštećene kuće. Naše “male mice”, veli ovaj 78 – godišnji nekadašnji vozač Slavijatransa. Dva puta na dan ih odlazi nahraniti i obići i čeka dan da se i supruga i on vrate.

I tako, puno priča, puno ljudskih sudbina se okupilo u ovim kućicama koje im pružaju privremeni dom. Nižu se jedna za drugom. Iza zavjesa se naziru lica. Ljudi gledaju tko je novi došao i što se događa u ovom dobro izgrađenom naselju. Dok smo razgovarali sa stanarima, naselje je obišla i turska delegacija kojoj su ljudi iz Sisačko – moslavačke županije pokazali model gradnje koju bi i Turska mogla upotrijebiti.

Bili su zadovoljni viđenim. U svakom slučaju, Petrinja je dobila puno upotrebljivog smještajnog prostora na do jučer zapuštenim i neupotrebljivim prostorima. To su dijelovi tog novog grada koji se polako ukazuje.
Miroslav Šantek Cobra