Nizovi lampica svijetle na zidovima kontejnerskog kafića u Petrinji. Ledena je noć. Nedjeljna surova pustoš grada. Stambene zgrade i kuće su u magli. Parkirališta prazna. I ulice. Ali ova nedjeljna noć je, nekako, drugačija. Na rubovima pločnika su u nizu bezbrojni upaljeni lampaši koje su Petrinjci zapalili u spomen na tragediju Vukovara i Škabrnje iz vremena samog početka Domovinskog rata. A i od tada već prođe 33 godine. Cijeli nečiji život. Ali ova tradicija i sjećanja su ovdje još uvijek jaka i prisutna.

Za stolom kafića sjede dva mlađa muškarca čija je priča posebna na puno načina, a žele ju ispričati preko portala Evo priče. Rođeni desetak godina prije ili za vrijeme Domovinskog rata, oni nisu mogli ni na koji način aktivno sudjelovati u njemu. Oni nemaju status hrvatskih branitelja. Nemaju ni udrugu sličnog sadržaja. Nemaju ništa slično, ali imaju ogromnu želju i volju da se sama Petrinja više medijski eksponira u ta vremena prisjećanja na ovdašnju ratnu tragediju koju je ovaj stari grad doživio i preživio uz ogromne ljudske žrtve i razaranje.

Oni su mala skupina ljudi koji sanjaju ono što se vjerojatno nikada neće dogoditi – da se u Petrinju slije cijela Hrvatska na dan pada ili oslobođenja grada, nešto što se događa jednom godišnje u Vukovaru i Kninu.

Ali su entuzijasti koji ne ostaju samo na nivou ideja i razmišljanja. Mario Vuić je stanovnik sela Nebojan, poznatog po tamošnjoj skeli koja je povezivala Nebojan i selo Letovanić s druge strane Kupe, s pravom je u kasno ljeto i ranu jesen 1991. nazvana “skelom spasa”. Ona je prevozila na tisuće ljudi, stari, stoke, automobila, traktora na sigurni teritorij,a koji su se sklanjali od ratnog vihora koji je zahvatio Petrinju, Glinu i okolicu.I cijelu Banovinu.

Ubrzo skela zauvijek prestaje s plovidbom, na njenom mjestu se sastavlja vojni pontonski most koji je služio godinama za potrebe Hrvatske vojske, a nakon završetka rata, most su razmontirali i odnijeli, a skela je ostala zapuštena u obližnjem šipražju. Drvo je propadalo, željezo nagrizala hrđa – nitko nije mario za taj objekt. Osim nekih političara sredinom dvijetisućitih koji su je obećali popraviti i pustiti u promet, ali od tog obećanja su ostale samo riječi.

No, Mario je s par istomišljenika osnovao skupinu SKELA Nebojan i odlučio tu zaboravljenu i zapuštenu stvar vratiti u život. I to s novom svrhom. Zavrnuli su dečki rukave, u pomoć su im priskočili i drugi ljudi i malo po malo, skela je zabljesnula novim izgledom i postavljena pored obale gdje sada već nekoliko godina služi kao neka vrsta spomen obiježja na te ratne godine koje su prohujale kroz ovo poveće i poduže selo.

Ovu inicijativu i trud su na kraju prepoznale i gradske i županijske vlasti i tako svake godine početkom rujna ovdje dolaze delegacije trenutnih političara i vršitelja dužnosti vlasti, pokloniti se žrtvama, zapaliti svijeće i položiti vijence uz prigodnu molitvu.

Tada Mario s ekipom organizira i mali igrokaz koji upotpunjuje ovu svečanost. S ratnim zastavama i obilježjima postrojbi Hrvatske vojske i policije tog vremena i pod naoružanjem, nekoliko čamaca prepunih branitelja preplovi s letovanićke strane na nebojansku, iskrca se, postroji ispred skele i oda počast hrvatskom barjaku uz himnu.

Mario zna jednu stvar jako dobro. Bez moćnih i čitanih medija sve ovo i nema onu potpunu svrhu, zato kaže da je dolazak državne televizije bio pun pogodak i da se tim činom za Nebojan i kako kaže – majku Petrinju čuje u cijeloj Hrvatskoj. Sada se bore s ostvarivanjem ideje da ispred nebojanske skele dođu i učenici iz svih krajeva Hrvatske i čuju neke osnovne podatke o tim, sada već, davnim vremenima koje oni žele sačuvati od zaborava.

I naravno da im je sam Vukovar, kao nepobitna, permanentna svetinja Domovinskog rata, također u mislima. Tako su ove subote, dva dana prije službenog obilježavanja dana pada Vukovara, njih četvero sjeli u automobil i za svoje nove se odvezli do Vukovara da zapale svijeće na kjučnim i tužnim mjestima tog grada heroja. Ali nisu išli bez obilježja Petrinje.

Palo im je na pamet da na lampione zalijepe ambleme – službene naljepnice s grbom Grada Petrinje do kojih nije lako doći, pa ih je to upućivalo na jednu osobu koja bi to mogla srediti. Popričali su s gradonačelnicom Magdalenom Komes, upoznali je sa svojim naumom i ona se složila s njihovom idejom i nabavila im naljepnice.

Putovanje do Vukovara traje oko tri sata. Krenuli su pred zoru oko šest ujutro i stigli na granicu Hrvatske oko devet ujutro. Dočekao ih je maglovit grad. Još uvijek uspavan i Dunav prekriven maglom. Ali ubrzo se magla razišla i zasjalo je sunce. Idealno vrijeme za prošetati gradom u kojeg su već stizali ljudi – hodočasnici sa svih strana koji su, baš kao i ova skupina Petrinjaca odlučili izbjeći ogromne gužve u ponedjeljak i na miru obići neka bitna mjesta ovog grada.

Amerika je u Vukovaru. Mustang je vrsta američkog divljeg konja koji trči tamošnjim prerijama. Mustang je i model čuvenog Fordovog automobila – želje mnogih ljubitelja automobila. Mustang je, na kraju, i ime kafića u Vukovaru gdje se okupljaju, pogotovo u ovo doba, hrvatski branitelji. I petrinjska ekipa pri svakoj posjeti Vukovaru uredno posjeti taj kafić, gdje tamošnji ljudi znaju dosta o Petrinji i uvijek cijene sve branitelje i građane koji dođu u goste.

Mario Vuić, Marko Turković, Dalibor Savić i Ivan Radanović – ekipa Petrinjaca je zapalila lampaše s petrinjskim grbom, čisto da se zna da i Petrinja misli na Vukovar i da Petrinjci pohode taj grad. Vidjeli su nešto što žele vidjeti i u Petrinji. Vidjeli su grad koji je za razliku od Petrinje potpuno obnovljen a koji je bio neuporedivo više razrušen od Petrinje, a danas sjaji i teško ga je prepoznati s onih tragičnih snimaka ruševina iz jeseni 1991.

Kažu da ih raduje obnova središta Petrinje koja će jednom zauvijek sakriti tragove davno završenog rata koji su bili, nažalost, vidjivi sve dok ih potres nije satrao i zameo im tragove u hrpi prašine i užasa. Neka nova Petrinja koja se rađa pred našim očima je nešto s čime se oni mogu u buućnosti ponositi i još više pojačati borbu za veću vidljivost i pažnju za nevjerojatno velike ljudske žrtve koje je Petrinja, odmah nakon Vukovara podnijela za slobodu današnje Hrvatske.

Hodali su gradom, obišli su Trpinjsku cestu, Borovo selo, Memorijalnu bolnicu, Centralni križ na Dunavu, bistu dr. Franje Tuđmana i bistu Jean-Michel Nicoliera, Vodotoranj, Memorijalno groblje i Ovčaru. Na svim tim mjestima su zastali i zapalili lampione s petrinjskim grbom.

Lampioni će vremenom izgorjeti i netko će ih ukloniti. Vukovar će ponovo utonuti u tišinu do iduće godine kad će Petrinjci ponovo doći. Oni to rade već pet godina. I sad, kad je Vukovar već samo friška i lijepa uspomena, u ovoj hladnoj petrinjskoj noći imaju u glavi sliku kako na vukovarskoj Trpinjskoj cesti zauvijek stoji tenk u spomen na to doba, a na tenku, također, zauvijek zalijepljen grb Grada Petrinje. Njihova borba ide dalje. Malo ih je – ali ih ima.
Miroslav Šantek Cobra