Misli prate korake. Ispred današnjeg sjedišta Hitne pomoći parkirano je žuto interventno vozilo. Neće dugo mirovati – sve do prvog telefonskog poziva upomoć za kućnu posjetu, ili, srećom puno rjeđe, do neke prometne nesreće.

Preko puta je velika zgrada u obnovi. Sada je prekrivena zaštitnim mrežama ispod kojih se miješaju glasovi radnika i strojevi kojima popravljaju, istinije bi bilo reći daju novi život najisturenijoj austrougarskoj zgradi na južnom dijelu grada, koja je do potresa bila Dom za psihički oboljele odrasle osobe, a koja će biti puno modernija, sigurnija i u svakom slučaju bolja za korisnike i djelatnike koji na svoj dom strpljivo čekaju.

Danas se ta ustanova zove Dom za odrasle osobe i kako kažu, iduće godine biti će u potpunoj funkciji. Ova ulica Vladka Mačeka je dio petrinjskog kvarta Majdanci i ljudi koji ne žive u ovom dijelu grada i nemaju potrebe za medicinskom pomoći i papirologijom raznih državnih ustanova privremeno premještenih zbog potresa u zgradu nekadašnjeg Doma za starije osobe, kojeg je otkupila Sisačko – moslavačka županija- neće ni vidjeti da se i ovdje, na periferiji ovog dijela grada – intenzivno radi na obnovi.

A gradi se i to puno. Kad se prijeđe most na Petrinjčici koji je potpuno obnovljen,put vodi ulijevo prema nekad pustopoljini ispod nekadašnjeg lovačkog doma, koja je danas sklop modernih, potpuno opremljenih montažnih kuća u kojima trenutno žive stradalnici potresa do obnove njihovih kuća, a poslije naselje nazvano “Petrinia”, može poslužiti kao smještaj za umirovljenike ili turističke apartmane.

Ovo je plod razmišljanja i djelovanja ljudi koji danas vode Sisačko – moslavačku županiju, a njihova aktivnost je u izuzetno dobroj suradnji s vodećim ljudima Grada Petrinje. Ulica koja vodi prema dijelu grada koji se naziva Zeleni brijeg, prolazi pored prije potresa vrlo posjećenog dijela grada, a od tada zaboravljenog jer su zgrade Nove bolnice pretrpjele teška oštećenja i cijeli ovaj kompleks se gradi ispočetka, praktički od nule.

Ali ima i ovdje puno dobrih novina koje će kad se završe unaprijediti ovaj prostor. Petrinjci će dobiti potpuno novu bolničku zgradu s novom opremom, a jedan dio će postati centar za fizioterapiju s dodatnim bazenom i smještajem. Izgradnja je u tijeku.

I napokon, projekt SMŽ započet još prije potresa je Edukacijsko-prezentacijski centar NATURA SMŽ u Petrinji – zgrada koju posjećuje sve više ljudi u potrazi za znanjem i informacijama o prirodi našeg kraja, a tamošnja ravnateljica, Dragica Vugić je dio centra koji će u skorijoj budućnosti postati suvenirnica, ustupila ljudima koji se bave oblikovanjem gline i izradom keramike.

I ovdje, ustvari, počinje priča. Ovaj uvod je namijenjen velikim dijelom njoj. Za uspomenu. Jer ona je svaki dan prolazila ovim dijelom grada i krajnje odredište joj je bila ova prostorija puna gline petrinjske. Ne zna hrvatski jezik. NIje joj ni zamjeriti jer nije odavde, a i jezik je težak. No umjetna intelegencija i njeni programi će joj s lakoćom prevesti ovaj tekst.

Padova. Grad u Itaiji. Neusporedivo veći od Petrinje i prostorno i po broju stanovnika. Prepun kulturnih znamenitosti. Umjetnika svih vrsta koji su se skrasii u tom poznatom mjestu. Padova je jedna od onih destinacija koje rijeke turista svakodnevno posjećuju i grad je to vrsnih keramičara koji svoje znanje unovčavaju kroz brojne galerije, gdje se od tog zanata okreće novac.

A Petrinja? Kakve ovaj mali banovinski gradić ima veze s Padovom? Do njenog dolaska, sjećanja mogu samo dosegnuti i na trenutak oživjeti prosinački koncert Arsena Dedića prije točno 20 godina u Hrvatskom domu. Te noći, tek oporavljen od bolesti koju je pobijedio upravo u tom talijanskom gradu, Arsen je krenuo na turneju tadašnjeg albuma Na zlu putu, a i promovirao je knjigu poezije – Padova.

A onda je skoro 20 godina poslije, u jednu potpuno drugačiju, razorenu potresom Petrinju stigla Giuseppina Battistela Giuppi. 42 – godišnja keramičarka s povećim iskustvom u obikovanju gline, s još dvoje sličnih majstora umjetnika – Paulae Guerro Chamorro iz Čilea koja živi trenutno u Valenciji i Duane Bahia Benatti – Brazilac s njemačkom adresom stanovanja.

Ova zanimljiva ekipa je doputovala u Petrinju na poziv udruge GRAK (Građanski aktivizam) koja je posjednjih godina jako unaprijedila i popularizirala stari petrinjski obrt – lončarstvo i keramiku i glas o toj petrinjskoj tradiciji raširila širom svijeta. Udruga GRAK vodi Keramički atelje Petrinja, a ti ljudi na čijem je čelu Palma Miličević su majstori u pisanju projekata s kojima se može dobiti europski novac.

Tako su uspjeli obezbjediti novčana sredstva za boravak – umjetničku rezidenciju troje umjetnika u Petrinji na par mjeseci. Oni su se odlično stopili s petrinjskom ekipom, a ostali su i iznenađeni kako taj mali i još uvijek potresom razoreni grad može okupljati veiik broj zaljubljenika u keramiku, a uz to još i organizirati prave festivale keramike koji okupljaju velik broj umjetnika iz Hrvatske i drugih zemalja i doslovce, stvarati prava čuda od gline pred očima građana koji se i sami rado uključuju u radionice i zamažu svoje ruke glinom, a lice pretvore u osmijeh.

Kako to obično u životu biva, sve što je dobro i slatko kratko traje, pa je u srpnju došao i trenutak rastanka od troje stranih umjetnika. Dvoje su otišli uz pozdrave, suze i obećanja da će se kad tad ponovo na bilo koji način vratiti u Hrvatsku Petrinju koju su jako zavoljeli – Duan je otišao u Brazil, a Paula je trenutno u Valenciji i volontira na tamošnjem oporavku od razornih poplava.

No, Giuppi je ostala. Nekako, jednostavno nešto u njoj joj nije dalo da napusti ovaj mali grad koji joj je ušao pod kožu i duboko u srce. Udruga GRAK je uspjela pronaći financijska sredstva za njen ostanak do kraja godine. Giuppi je preuzela ulogu voditeljice mnogih radionica ateljea i skoro da i spava u tom prostoru u koji dolazi sve više građana naučiti oblikovati glinu, a atelje radi i s umirovljenicima, školskom djecom, ranjivim skupinama društva. Petrinjsko lončarstvo i keramika danas itekako postojano živi.

Giuppi je rođena na istoku Italije. Uz miris Jadranskog mora i blizine slovenske granice, s 19 godina je otišla od roditeljske kuće, osamostalila se i zaputila na studij u Padovu gdje i danas živi. Završila je filmski studij. Želja joj je bila snimati dokumentarne filmove, ali za tako nešto treba poprilično novca i sponzora.

Njene prve susrete s ljudima unutrašnjosti Balkana ju je u postratno Sarajevo devedesetih godina dovela filmska dokumentaristička strast projekta koji se nikada nije snimio i filmski zaživio, ali u njoj se rodila ljubav prema ljudima s druge strane Jadranskog mora, ali ne s obale, već iz unutrašnjosti tog brdovitog prostora prekrasnih prirodnih pejzaža.

Filmska strast se zbog materijalne nemogućnosti smirila, smanjila i na kraju dosta iščezla, ali u njen život dolazi glina. Zaljubila se u taj zanat gdje se ruke dobro zamažu, a krajnji rezultat uvijek razvuče osmijeh od uha do uha. Njena Padova, prepuna keramičkih ateljea poznatih i čuvenih u cijelom svijetu, naučila ju je kroz godine upornosti i rada mnogim tajnama tog umjetničkog zanata od kojeg i danas zarađuje svakodnevni kruh u životu.

Giuppi je znala da je Petrinju razorio potres i da je taj grad za kojeg nikad prije u životu nije čula u to postpotresno i obnoviteljsko doba, daleko drugačiji od komocije Padove, ali ju ruševine i strašni ožiljci potresa na svakom koraku nisu nimalo obeshrabrili, naprotiv, i sama bi željela pomoći njenom novom mjestu stanovanja, njenoj novoj, neočekivanoj ljubavi.

Nemoguće ju je počastiti čuvenim petrinjskim mesnim obrocima, nadaleko čuvenim kobasicama, čvarcima ili sarmom i ostalim delicijama jer je vegetarijanka. Ali zrak, priroda, usporeni život i prvenstveno mir u kojeg čovjek ovdje može lako utonuti u svojem domu su je facinirali i preuzeli. Petrinja je kao magnet – tako reče uz osmijeh, a te riječi su itekako imale osnove u zbilji.

Život u Petrinji joj trenutno jako odogovara. Došla je u bujno mirisno proljeće na pragu ljeta. U nju su ušli slatki mirisi ljetnih lipa i zelenilo Kupe, a kad se lišće ujesen zažutilo i počelo prekrivati petrinjske uske staze donijelo joj je novu dozu radosti. I prvenstveno ljudi.

Ona vjeruje da su Petrinjci krasni, topli ljudi, kakvi se nalaze u ovim bogomdanim krajevima. Na početku su joj mnogi bili srdačni i ljubazni poznanici, a danas prijatelji, kojima će svakako biti žao kada uskoro napusti Petrinju i vrati se u Padovu.

Ovo je samo priča o prolaznosti vremena ovog starog grada Petrinje.O ljudima koji su u njega izdaleka došli i beskrajno se zaljubili u njega. Giuppi je trenutno Petrinjka. Kad se nebo nad gradom u novogodišnjoj noći zažari od svjetla vatrometa ispaljenog u hladni mrak, ona će otići. Ali gdje god da ode i Petrinja će otići s njom.
Miroslav Šantek Cobra