Daleko je još do dnevnog svjetla. Noć je crna,mračna i ledena, baš kako i priliči sredini mjeseca prosinca. Subota tek otkucava prve sate sedamnaestog dana mjeseca prosinca godine gospodnje dvijetisuće i pete.

Led se uhvatio na sav raspoloživi metal sisačkog autobusnog kolodvora. Pritišće hladnoća. Grize za obraze rijetke budne ljude koji su noć proveli negdje u nekim hladnim prostorijama ili napolju i koji čekaju da se otključaju vrata čekaonice autobusnog kolodvora gdje je toplo i gdje uvaljen u stolicu čovjek može uhvatiti komadić sna. Prije nego što ga život odvuče negdje drugdje.

U ovakvim prilikama, čovjeku pada na pamet pomisao da je trebao ostati u toplini doma i udobnosti kuće, ali skupina glinsko – petrinjsko – sisačkih novinara je odlučila osjetiti ono što se može često u razgovorima čuti od ljudi koji su to svojim očima vidjeli i doživjeli i koji o tom u ovo doba, kako ga nazivaju, čarobno okićenom gradu – Beču i uputiti se malim autobusom na izletni put dugačak oko 420 kilometara.

Advent u Beču. Može li u bližoj okolici biti raskošnijeg i većeg grada od te stare prijestolnice i vremena koje je ostavilo itekako i danas vidljiv trag u našem kraju. Vatra iz visokih dimnjaka sisačkog predgrađa je osvjetljavala mračno zimsko nebo, a mali, izletni autobus je krenuo na put i još prije svitanja došao do hrvatsko – slovenske granice.

Europska unija se na ovom mjestu zatvorila i pušta u sebe samo ljude s putovnicama. A to znači obavezan izlazak iz autobusa i hodanje do male graničarske kućice gdje u prazno mjesto putovnice se utisne pečat s datumom ulaska u ovu poveću tvorevinu država i naroda.

Ona priča koja se često može čuti, kako je, čim se pređe hrvatska granica u oko upadaju uređene staze i pokošena polja dokle god pogled veže je poprilično točna. Ovdje je sve uredno i pomalo drugačije. Pitanje je samo da li se to svima sviđa ili ne. Moglo bi se reći, da onaj pravi Balkan sa svim onim što on predstavlja ovdje i završava.

Slovenija je teritorijalno mala zemlja i lako i brzo se autocestom kroz nju s kraja na kraj projuri. U toj jednoličnosti urednosti i monotonije pogleda kakvog prate sve autoceste ovog svijeta, ukazao se poveći grad. Na ledenom jutarnjem suncu blješti Maribor. Krajnja točka ove države, a iza nje je Austrija i potpuno drugačiji jezik i narod.

Ono što je započelo u Sloveniji, nastavlja se u još većem obimu u Austriji. Krajolik postaje sve brdovitiji, ravnina autoceste beskonačna, a poneke kapelice, usamljene crkvice pokrivene snijegom na visokim brdima ogoljele šume izgledaju kao iz bajke.

Ovdje se očito, u svim situacijama poštuje red i disciplina. Sve što piše u zakonima države, ovdje se i primjenjuje. Na autocesti je nastao kratki zastoj jer se dogodila prometna nesreća bez ozlijeđenih. Dva automobila su izgužvala svoje limove, a njihovi vlasnici izlaze i odmah na sebe oblače reflektirajuće prsluke čekajući organe reda i zakona.

Očito uigrana priča vozača autobusa koji u većem broju zastaju pored jednog odmorišta usred ničega na toj beskrajnoj autocesti je na pola sata istovarila ljudski teret i pustila ga pravo u toplinu drvenog restorančića u kojem se može uživo doživjeti činjeniica kako su Austrijanci majstori za prodaju svega što ponude.

S mišlju, kako su, upravo ušli u Europu i kako je tamo trava zelenija nego u domovini, mnogi upadaju u jako dobro smišljene marketinške primamljive stvari. U restoranu je veliki red oko šalice tople kave. U čemu je tajna? Pa tu kavu za malo veći iznos novca od uobičajenog kupite i nosite šalicu sa sobom. Imate u torbi neopranu ispijenu šalicu kave – suvenir na austrijsko odmorište.

Beč izranja iz magle. Do ovog trenutka, u nekoliko sati, izmijenila su se skoro sva godišnja doba – osim ljeta. Jaka kiša zastire obrise nebodera na ulazu, a onda se te betonske zgrade smanjuju i pretvaraju u priču koja već na prvi pogled i susret oduzima dah. Raskošne, ogromne, široke i visoke, ukrašene bezbrojnim detaljima, nižu se u krugove zgrade stotinama godina stare, one koje su podsjetnik na veliku moć i bogatsvo nekadašnjeg carstva.

Najlakše bi se taj građevinski raj mogao opisati kao višestruko uvećana i raskošnija verzija središta Zagreba. Autobus staje u samom središtu grada, a zimski zrak grize za uši i oči. Ovdje je, nekako, dosta hladnije nego u rodnom kraju, a gužva i broj ljudi koji se kreću ulicama je impozantan. Na ovom mjestu, pored kipa Marije Terezije koja dominira povećim besprijekorno uređenim parkom je zborno mjesto za polazak kući kad mrak prekrije grad.

U samom središtu grada, u nekoj od niza palača je organiziran i dogovoren ručak. U prostranom restoranu je na pladnju, nekoj vrsti švedskog stola s jelima sa žlicom servirano više jela i kolača koja se mogu konzumirati po volji, I nije ni skupo. Oko osam eura.

Društvo se nakon toga razbija u manje grupe i razilazi na pet – šest sati, svaki na svoju stranu u potragu i istraživanje ovog velikog grada. Beč je bez ikakve sumnje prelijep. I čini se kao jedna od boljih svjetskih destinacija za život. Prepun je parkova i zelenila i događaja, znamenitosti i ulica u toj mjeri da bi čovjeku trebalo desetak dana života u njemu da shvati samo kako taj grad funkcionira.

Ulice su široke. Rasvjeta i ukrasi iznad njih raskošni. Naći mjesto u kafiću u središtu grada usred bijela dana je premija. Ispred jednog stoji čovjek koji vas, ako ima slobodni stol, pusti u unutrašnjost i pokaže vam vaše mjesto. Ovdje je svaki centimetar ispunjen. Tko je navikao na domaće, dosta prostrane kafiće, ovdje bi vrlo brzo primjetio da je sve puno više stisnuto sa više stolova koji se skoro dodiruju jedni s drugima.

Ovdje se očito dugo ne sjedi i ne vode se dugi razgovori uz kavu. U samom kutu kafića, petrinjski novinar Toto, pokušava na nekoj čudnoj i neispravnoj verziji njemačkog jezika objasniti narudžbu konobarici koja ga gleda, čeka da sve to izgovori, a onda shvativši koga ima ispred sebe kaže s čistokrvnim bosanskim naglaskom:Izvolte!

Kava s mlijekom je nešto manje od tri eura i to je dosta povoljno jer se nalazimo u Mariahilfer Strasse, ulici koja izgleda kao veća verzija zagrebačke Ilice. Na ulicama se izmjenjuju jezici iz cijelog svijeta, ali uz njemački, dominiraju ljudi koji u prolazu ili čakaju, kajkaju, brekaju ili govore štokavski.

O Beču se može pisati danima. Tog 17.12.2005. njegove ulice su zapamtile i lica novinara koji su ga došli posjetiti i osjetiti njegovo bilo života, tjedan dana prije Božića. Svaki od njih je imao svoju doživljenu priču. Svaki je uzeo komad Beča u sjećanje i odnio ga kući, I gusti snijeg je s prvim mrakom prekrio bečke ulice i taj mali autobus koji je napuštao svjetla velegrada.

Odvezao je natrag ljude koji, nažalost, danas više nisu živi. Ovaj kratki zapis doživljenog druženja u skupini, jedan od rijetkih u životu je napisan u čast njima koji su se preselili na onaj drugi svijet.
Vanja Smiljanić (1984. – 2010.)
Miroslav Kiš (1966.- 2016.)
Željko Gregurinović (1951.-2022.)
Zdravko Strižić (1945. – 2024.)